OBLAK U BERMUDAMA – „BLOGU HVALA“ izdanje (oktobar 2024)

Oktobar.

Oblačak opet ovde „operiše“. Omiljeno odredište.

Oblak ostaje oko oblasti ove: osmišljeno, otvoreno, opušteno. Oduvek.

Odmah otvaramo ovo okupljanje.

Osmeh obavezan.

Omiljeni okupljeni ostajte ovde. Okusite ovaj Oblak…

Ovakav nagli prelaz sa hladnog piva na kuvanu rakiju nije viđen u modernoj istoriji Srbije.

DRAGAN GRKOVIĆ

…….

Koji je najbolji naziv neke radnje?

Postoji jedan second hand shop pod imenom SVE JOŠ MIRIŠE NA NEW!

MIRKO TOPALOVIĆ i GORAN SIMONOVIĆ

…….

Moja žena i ja smo odlučili da ne želimo decu.

To ćemo i da im kažemo malo kasnije uz večeru.

MISTER X

…….

Hoćemo i mi muškarci ženskog poštara, vodoinstalatera i električara pa da nas napadne kad smo sami kod kuće.

MUŠKO DRUŠTVO SA WEBA

…….

Prednost integralnih žitarica za doručak je u tome što, ako zafali, možeš da pojedeš kutiju.

Istog je ukusa!

NEŠA

…….

Zaista ne razumem zašto svi ljudi mrze lenštine.

Mi stvarno nismo NIŠTA uradili.

LAJAVI

…….

Oni koji vole da se raduju tudjoj nesreći, planiraju ekskurzije po Srbiji.

SLOBODAN SIMIĆ

…….

Zbog 99 odsto loših političara ostatak izlazi na loš glas.

MARSUPILAMI

…….

Zaljubljeni par…

ONA: Da li bi voleo da imamo decu jednog dana?

ON: U redu, ali da ne bude duže od tog jednog dana.

MALA PRINCEZA

…….

Prvo dete zaplače – svi u porodici skaču.

Drugo dete padne – „Ma, nije mu ništa!“

Treće dete jede mačkinu hranu – E, to je već mačkin problem!

GRAFIČAR

Pa kad smo već kod ove poruke – STEPPENWOLF:

Bio jedan hirurg u našoj bolnici. Bukvalno su svi motociklisti prošli kroz njegovu ordinaciju! Mnogi od njih su dolazili kao „puzzle“ – iz više delova! Obožavao je da kaže: Ooooo, ovo je slagalica od najmanje hiljadu detalja!

Jednom su mu dovezli devojku – bajkerku, prelepa je bila, prelepa!

Nagnuo se nad nju i rekao: Ako ne pisneš tokom operacije, oženiću te.

I nije ni pisnula!

I stvarno ju je oženio!

I sad, kada neko primeti koliko je lepa njegova žena, on uz osmeh kaže: Svidja ti se? Sam sam je sastavio!

(poslao Vukašin Bosančić)

Logično, slede BUBE:

Ulazi čovek u ordinaciju psihijatra i kaže da je njegov brat, koji je ostao u čekaonici, uobrazio da je irski hrt.

Doktor: Uvedite ga da ga pregledam.

Čovek izađe i odmah se vrati sa irskim hrtom na uzici.

Doktor: Pa, to i jeste irski hrt!

Čovek: Eto, vidite! I vas je uspeo da ubedi.

DJ

…….

Današnje devojke su kao i današnji filmovi.

Najčešće sasvim jednostavna radnja i mnoštvo specijalih efekata!

RADIO STOPER

…….

Pregazio voz narkomana. Na sahrani njegov prijatelj drži govor:

Ti si, brate, prošao sve u životu – od igle do lokomotive.

MISURA

…….

Imamo druga Gileta koji je dva puta lomio ruku I jednom nogu, Zovemo ga Fragile!

DRUŠTVO TOP STATUSA

Већ друге вечери те недеље, гурали су колица на супротне стране одељка са грицкалицама.

Како су се приближавали једно другом, тако су  њихове унапред припремљене необавезне речи нестале у сметености коју су обоје осећали.

Он се претварао да се занима за чипсеве, док је она глумила заинтересованост за неке друге грицкалице.

У тишини су прошли једно поред другог.

Осврнувши се још једанпут, обоје беспомоћно помислише: ‘Следеће недеље – одељак са поврћем.’

Курт Хоман

BALETSKA SUKNJICA

 Cvet je pol biljke, ono što joj daje privlačnost, iako potajno i nesvesno. Ko i pomišlja na tu njegovu

 ciničnu i nezgodnu ulogu dok miriše cvet, stavlja ga u rever ili poklanja devojci? Biljka svoje polne

 organe otkriva kao svoj najlepši i najmirisniji deo, pa poput ljudi koji mogu biti stidljivi ili nudisti i

 biljke su kriptogami ili fenerogami. Nema sumnje da suknjica svojom obilatošću i krutom krunicom

 upućuje na balerinu i ružu: žena – cvet. Ali, nasuprot cvetu, pol se ovde ne može zanemariti.

 Izazov je suviše očigledan: dok navodno skriva zadnjicu, suknjica je ističe i zapravo ulepšava

 nadignutom uzburkanošću volana. Ona je beo i magličasti prasak, čedno raspršivanje onoga što je u

 telu igračice najputenije i najoblije.

Mišel Turnije

Plavušica se zaposlila kao učiteljica u osnovnoj školi.

Prvi put kada je vodila učenike na fizičko, primetila je da se sva deca igraju zajedno, osim jednog dečaka koji je stajao po strani potpuno sam. Prišla mu je i pitala ga da li je sve u redu, na šta joj je momčić odgovorio da jeste.

Nakon nekog vremena primetila je da dečak još uvek stoji sam. Ponovo mu je prišla i pitala ga:

”Hoćeš li da ja budem tvoja prijateljica?”

Dečak odgovori:

 ”Može.”

 ”Dobro, onda mi reci zašto se svi tamo igraju, a ti stojiš ovde sam.”

 ”Ja sam golman.”

Naš naod je uvek nezadovoljan.

A šta onda da kažu Brazilci i Argentinci koji se nikada nisu plasirali na Evropsko prvenstvo.

Mislim da treba biti realan…

KRIPTO PIKSI

Pravi je trenutak za malo Cepelina…

Koliko duboko rone forenzičari?

Do DNA.

AV (Apstraktni Vicevi)

…….

Dijalog kod doktora…

– Doktore, hteo bih da me kastrirate!

– Teška odluka, da li ste se konsultovali sa ženom i decom?

– Jesam! 12:1 je za kastraciju!

ČOČA MONTER

…….

Putnički brod prolazi kraj malog pustog ostrva u sred Tihog okeana. Svi putnici sa broda

na ostrvu vide čoveka dugačke brade kako skače, urla i maše rukama iz sve snage.

-Ko je ono na ostrvu, upita jedan od putnika kapetana.

-Ne znam – reče on – ali svake godine kada prolazimo ovuda, on totalno podivlja!

Žene u toku života više pažnje posvećuju svojim dlakama nego čoveku koga vole.

DRUŠTVO SA WEBA

.……

Da prošetamo malo po Srbiji. Sudeći po sledećim prilozima – ništa novo…

Železnička stanica je premeštena u Prokop, autobuska kod buvljaka, a „picin park“ je premešten u Beograd na vodi.

GORAN SIMONOVIĆ

…….

Demokratija je kod nas – sami znate kakva, ovde se ljudi ne plaše – sami znate koga i mogu da kažu – sami znate šta!

VIRUS IZ SENKE

…….

Skoro četiri veka srpski narod je bio obespravljen i unesrećen, a danas može da se raduje i kad mu nije ni do čega.

ALEKSANDAR BALJAK

…….

– Koja je razlika izmedju fikcije i stvarnosti?

– Fikcija mora da ima smisla!

STANKO

…….

Muška imena: Lav, Vuk, Labud

Ženska imena: Dunja, Višnja, Jagoda

Postoji li neko žensko ime po životinji ili muško po voćki?

Dušan Duka Radosavljević

Kakvo, bre, vraćanje vojnog roka. Pa, ima da izginu od selfija na noćnoj straži!

MISTER KOMIČNI

…….

Žene u vojsci:

MIRNO!!!

-Alo, seljoberu, idi kući pa se tamo na mamu deri, jesi čuo?!

MISURA ŽAPĆE

Da zavirimo malo i vidimo šta se događa kod komšija…

(Mlađan Živković poslao)

…….

Prošetajmo sada po našoj planeti. Izgrižena je sa svih strana i sada ovako izgleda:

Ko svakog dana čita vesti iz sveta postaje prilično uplašen…

TV programi su još gori…

Najnegativniji lik na planeti u ovom trenutku zove se Bendžamin Netanjahu…

A jedna stara priča danas je dobila oblik kontra likova…

Sede dva Izraelca u avionu, jedan pored prozora, drugi do njega, a pored njih na trećem sedištu do prolaza sedi jedan Palestinac.

Skinuo Palestinac cipele, ispružio se, sasvim se raskomotio.

U jednom momentu kaže jedan Izraelac Palestincu:

 ”Molim te, pomeri se da odem po jedno pivo tamo do stjuardese.”

A Palestinac, dobar čovek, reče mu:

 ”Ma, nije problem, sad ču ja da odem po pivo!”

Kad ovaj ode, Jevrejin mu pljune u cipelu.

Vrati se Palestinac sa pivom, a drugi Izraelac mu kaže:

 ”Ufff, to pivo super izgleda, bi li i meni jedno doneo?”

 ”Što da ne, odmah ću!”

I čim je on otišao, i ovaj Izraelac mu pljune u drugu cipelu.

Sleće avion, Palestinac obuva cipele, i odmah shvata šta se desilo, pa kaže:

 ”Ljudi, zašto to mora tako među našim narodima? Koliko dugo ćemo ovako? Zašto se naše nacije tuku?Čemu ova mržnja? Čemu to prokletstvo?

Čemu pljuvanje u cipele?

Čemu pišanje u pivo?”

U gradu na jugu SAD jedan školski autobus prevozi učenike. Deca belaca sede u prednjem delu autobusa, a deca crnaca u zadnjem delu. U jednom trenutku dođe do tuče između ove dve grupe klinaca. Vozač autobusa zaustavi vozilo i drekne:

-Ja sam odgovoran za red i mir u ovom autobusu! Dosta mi je te rasne diskriminacije! Od sad pa nadalje nema više crnih i belih – svi ste plavi!! Je l’ jasno??Dobro. A sada – svetlo plavi napred, a tamno plavi pozadi!!!

…….

Prošetajmo i do još nekih delova planete…

Da valja USA ne bi bilo potrebe da se izmišlja USB.

Dušan Duka Radosavljević

Бајден и његови генерали расправљају у Пентагону и не могу да се одлуче када је најбољи тренутак да нападну Русију.

На крају одлуче да питају Французе. Французи кажу: Ми не знамо, али сигурно не на зиму. Ствар ће се у том случају лоше завршити.

Онда су одлучили да питају Немце. Немци су одговорили: Ми не знамо када, али сигурно не на лето. Већ смо покушали.

Шта да се ради?

Неко је предложио да питају Кинезе, јер су они прогресивни и увек имају нове идеје.

Тако и би. Питали су Кинезе: Када је најбоље време да се нападне Русија‘ Кинези одговорише: Управо сада! Русија је почела да гради гасовод ’Снагу Сибира‘, усавршавају ’Турски ток‘, дотерују космодром ’Восточни‘, поправљају мост на Криму, а у блиској будућности Руси желе да унапреде Бајкалско-амурску магистралу, граде нове спортске објекте за игре БРИКС-а и планирају да производе нафту на Арктику… Све у свему, сада им је потребно што је могуће више заробљеника!

Ceo svet očekuje ishod američkih izbora što je pomalo blesavo iz bar tri razloga: prvog razloga, drugog razloga… Treći razlog nam otkriva sledeća priča koju govori jedan Amerikanac:

Toga dana sam radio oko cveća u mom dvorištu, kada videh moje prve komšije kako šetaju psa. U povratku oni stadoše i pozdraviše se sa mnom. Nakon kratke drugarske besede, ja upitah njihovu ćerku šta će biti kad poraste.

Ona mi odgovori:

– Volela bih da budem predsednik Sjedinjenih Država.

Njeni roditelji, liberalne demokrate i veliki navijači Demokratske stranke stajali su i smešili se. Ja je upitah:

– A šta bi prvo uradila kad bi postala predsednik?

Ona reče:

– Nahranila bih sve beskućnike i obezbedila bih im domove.

Njeni roditelji su blistali od sreće i ponosa!

– Bravo! To je plemenito. Ali, da bi to uradila, ne moraš da čekaš da postaneš predsednik. To možeš i odmah da počneš.

– Kako to mislite? – upita me devojčica.

– Lepo. Možeš da dodješ kod mene i da mi podšišaš travu, počupaš korov, počistiš stazu i ja bih ti platio 50 dolara. Onda bi smo zajedno otišli do supermarketa gde je stalno jedan beskućnik, i onda mu ti daš 50 dolara za hranu i za dom.

– Ali – poče devojčica – zašto ne bi taj beskućnik došao kod vas, radio i zaradio tih 50 dolara?

– Dobrodošla u Republikansku partiju – rekoh devojčici.

Njeni roditelji su od toga dana prestali da mi se javljaju.

Ukrcaćemo se za trenutak u vremeplov Oblaka i posetiti prvi koncert Stounsa u Krapini pre više desetina hiljada godina…

Jedna žena i njen sin hodaju plažom.

U jednom trenutku dečak upita:

– Mama, kako se čuva ljubav?

Majka ga pogleda i odgovori:

– Zgrabi malo peska i stisni u šaku.

Dečak stisne šaku i što je više stiskao, to je više peska curilo iz nje.

– Ali, mama, pesak mi beži!

– Znam, ali hajde sad potpuno otvori šaku.

Dečak je posluša, ali u tom momentu dune vetar i odnese sav pesak sa dlana.

– Ni ovako ne uspevam da zadržim pesak.

Na to majka sa smeškom na licu reče:

– Sada uzmi opet malo peska u ruku i drži dlan kao da je u obliku kašike, dovoljno zatvoren da ga zaštitiš, a opet dovoljno otvoren da bude slobodan.

Dečak učini kako mu je rečeno i pesak mu ostade na dlanu, dovoljno zasticen od vetra, i slobodan, a da pritom ne klizi kroz prste.

– Eto kako se čuva ljubav!

Svako od nas ima bezbroj lepih želja koje gaji u mislima kao što dobre žene gaje cveće u svojim baštama ili na balkonima, Ponekad nam je teško da u trenutku izaberemo baš jednu. U tome sigurno može da nam pomogne osoba koju ćete odmah prepoznati…

Dakle izaberi svoju želju ili biraj među onima koje ti on predlaže u pesmi „Imagine“. I da – zažmuri tom prilikom:))))

Vreme je za spavanje, bar kada je reč o lavićima…

… a o njima danas peva Ros Smiti. Bio je ovo blog Oblak u bermudama. Sto puta ćao…

... i još tri puta ćao,ćao,ćao!

DAVNO proRADIO, MNOGO uRADIO, simpatije zaRADIO (omnibus tekst sa čestitkom tebi na kraju)

piše: Darko Dača Kocjan

         Vredni astronomi su pre nekoliko godina otkrili planetu na kojoj je život izgleda moguć. Nalazi se u sazvežđu Dorado i kruži oko matične, patuljaste zvezde od koje je udaljena taman toliko da bi mogla da poseduje tečnu vodu. Ova planeta, koja je nešto veća od Zemlje, nazvana je „TOI 700 d“ po ustanovljenom protokolu davanja imena objektima u svemiru. Inače, planeta je od nas udaljena sto svetlosnih godina.

Na jesen 1924. godine neki dobri i umni ljudi su ovladali tehnologijom tada novog medija i počeli da eksperimentalno emituju muziku i govor na novoosnovanoj radio-stanici „Beograd – Rakovica“. (Pet godina kasnije počelo je sa emitovanjem osmišljenog programa za, u prvo vreme, nekolicinu vlasnika radio aparata u Beogradu) Radio signal pušten u „beogradski etar“ iz Rakovice, noseći u sebi eksperimentalne zvuke, protutnjao je okolinom, a potom se brzinom svetlosti uputio ka neslućenim kosmičkim daljinama. Usled obrtanja Zemlje radio talasi iz Srbije su se raspršili i krenuli u lutanje vasionom u mnogo smerova. Možemo da pretpostavimo da je nekoliko pomenutih radijskih signala ovih dana (posle 100 godina) doputovalo do planete TOI 700 d. Ako na ovoj planeti postoji život i ako su lokalna bića upoznata sa radio talasima, onda će njihov prvi kontakt sa ljudskom civilizacijom možda biti osluškivanje srpskog jezika. Možete li to da zamislite, a da se pritom ne nasmešite?

O STOGODIŠNJICI

Zvanično, prva kafana u Srbiji je otvorena u Beogradu, 1522. godine, na Dorćolu i to  nakon što su Turci godinu dana ranije osvojili grad donevši sa sobom ovaj običaj ispijanja kafe na javnom mestu.Pariz i London će čari kafana osetiti tek stotinak godina kasnije.

Lokacija pomenute beogradske kafane nije poznata. U svakom slučaju pre dve godine cela zemlja je imala priliku da proslavi pet vekova kafanskog druženja u Srbiji.

         Beograđanin Hugo Buli je iz Nemačke doneo prvu fudbalsku loptu u Srbiju. Odmah je osnovana prva loptačka sekcija u gimnastičkom društvu Soko. Bilo je to 1896. godine. Nedelju dana kasnije, 19.maja 1896. u blizini Nebojšine kule, ispod Kalemegdana odigrana je prva fudbalska utakmica u Srbiji sa kožnom loptom.

Novine su, kako obavešteni vele, pisale da su gimnastičari „Sokola“ izvodili razne igre jednom velikom loptom, bacajući je po izvesnim pravilima čas u vis, čas u daljinu i to, što je najzanimljivije, samo nogama. I šta mi danas proslavljamo? Naravno, 128 godina fudbala u Srbiji.

         Radio Beograd je institucija koja početkom oktobra obeležava   punih sto godina postojanja. Ali, ovo nije samo institucionalni praznik. Jasno je da je, u stvari, reč o stogodišnjici postojanja radija u Srbiji uz sve ono što ovaj medij donosi svima nama. Bertold Breht je govorio da „najveća snaga radija leži u velikom broju ljudi sa one (prave) strane radio aparata“. Dakle, ovo je jubilej svih nas. Baš kao što se svi često pronalazimo u fudbalu i u kafanicama.

O STOGODIŠNJAKU

Uz ogromno poštovanje za uloženi trud RTS-a u organizaciji više koncerata i obilaska Srbije i javljanja „sa lica mesta“, to ne bi trebalo da bude kraj obeležavanja kompletnog veka druženja putem radija. Kada bi neka pekara slavila sto godina, uz organizovanje Svečane akademije, nekoliko koncerata i zabava za potrošače, kao i nedelje dostavljanja pekarskih proizvoda naručiocima (na lice mesta), očekivalo bi se i neko zanatsko obeležavanje jubileja: novi pekarski proizvodi, novosmišljena peciva, obogaćeni asortiman… Uveren sam da rukovodstvo RTS i samog Radio Beograda sve ovo dobro zna i da će dragi stogodišnjak, čim dune u sto svećica, početi sa angažovanim delom proslave. Za sada, jedino što je urađeno u tom duhu je putovanje reportažnih kola Radio Beograda po Srbiji. Ili: Beogradski Radio Ide Kroz Srbiju. Skraćeno: BRIKS. Priznajem, poruka je avangardna.

Svojevremeno, povodom 90 godina Radio Beograda na Programu 202 je organizovana programska akcija pod nazivom „202 u 202 na 202“ Reč je bila o 202 emisije, svaka u trajanju od jednog sata (dakle, 202 emisije u 202 sata,a sve to na Beogradu 202). Novoosmišljene, kratke emisije su smenjivale jedna drugu u snažnom tempu i izazvale su lepe reakcije publike. Možda bi 100 originalno osmišljenih emisija u trajanju od 100 minuta bila prigodna „zanatska“ akcija Radio Beograda. Naziv se sam nameće „100 od 100 (minuta) za 100 (godina)“. Ubeđen sam da je ekipa koja vodi programsku politiku kuće već napravila plan mnogih sličnih radijskih iznenađenja za slušaoce. Možda će to da bude rubrika „Sto naših slušalaca sa sto mesta na planeti“. Ili serija emisija „Sto velikana današnjice sa cele planete“ (jedinstveni jubilej od sto godina postojanja je garancija da niko od velikih svetskih umetnika, sportista, državnika, mislilaca i naučnika neće odbiti mini telefonski intervju). Ukoliko bi se ovi razgovori realizovali putem skajpa onda bi i mlađa sestrica, Televizija, sigurno bila rada da preuzme ove priloge. Uostalom, najbolja reklama za neki medij nije diktiranje programske šeme na drugom mediju već stvaralački rad (originalni prilog). Ostaje nam da vidimo šta ćemo čuti u programskom delu obeležavanja stogodišnjice Radio Beograda. I da nagađamo: možda će to biti emisija „100 najlepših delova Srbije“; ili „Radio STOTKA“ – emisija sa top-listama najlepših narodnih običaja, najznačajnijih kompozitora Srbije, režisera, umetnika, najvećih obeležja naše zemlje…; ili rubrika „Sto odsto uVEK sa vama“ ili… ili… ili… Toliko je mogućnosti – jedva čekam da čujem šta su vodeći ljudi na RTS-e smislili. Sigurno je reč o fantastičnim idejama!

O „RADIOAKTIVNOSTI“ DANAS

Kada vas neko upita šta ste juče ručali, odgovorićete prilično brzo koje je to jelo bilo – na primer: grašak sa piletinom. Ako usledi pitanje šta ste prekjuče imali na trpezi za ručak biće vam potrebno nekoliko sekundi da se prisetite i reći ćete: ćufte i pire krompir. A pre tri dana? Punjene paprike. A pre četiri dana? Pasulj… 

Odgovarajući na ova pitanja gotovo niko neće pomenuti salatu koju je možda sa zadovoljstvom „klopao“ uz pomenuta jela.

A baš NIKO neće pomenuti hleb.

Radio je poput hleba – prisutan je u našim životima kao nešto što se podrazumeva, ali što se ne shvata kao glavni događaj. Nešto poput naših senki na zidu ili trotoaru. Verni pratilac.

Radio se uključuje i potom osluškuje krajičkom uva. Radio naš nasušni je na medijskoj trpezi nešto obavezno i nepromenljivo. I baš zato je podatak po kojem je Srbija na drugom mestu u svetu po potrošnji hleba posebno zanimljiv. Mnogi ne mogu da zamisle obrok bez hleba pa smo zato ovako visoko rangirani, odmah iza Turske. Godišnje pojedemo oko 135 kilograma hleba. Takođe, dnevno sa raznih radio programa „pojedemo“ u proseku između 7 i 8 sati muzike, vesti, poruka izrečenih u raznim radio-emisijama…

         Jedna priča koju sam čuo od Srbobrana Brankovića (organizatora vrhunskih istraživanja javnog mnenja kod nas), biće odličan začin za prethodni podatak. U toj priči dva katolička sveštenika obavljaju molitvu. Jedan od njih se moli uz upaljenu cigaretu. Onaj drugi mu kaže: Ne smem ni da pomislim šta bi biskup rekao kada bih ga upitao nešto u vezi sa cigaretom u vreme molitve. Sveštenik pušač mu odgovori: Zavisi kako biste ga pitali. Vi biste verovatno postavili pitanje „Da li smem da pušim dok se molim“, a ja sam ga pitao „Da li smem da se molim dok pušim“! I zaista, odgovor na prvo pitanje je isključiv: ničim ne treba oskrnaviti molitvu. Međutim, odgovor na drugo pitanje je tolerantan: molitva je divna stvar i uvek je treba praktikovati, i kada se kupaš, i kada jedeš ili nešto radiš, i kada pušiš… Jasno je – treba postaviti pravo pitanje ako želimo odgovor dobrog kvaliteta.

         Kada se u anketama postavljaju pitanja „Koje radio-stanice slušate“ i „Kada ih slušate“ dobijaju se odgovori u kojima anketirani instinktivno govore kada AKTIVNO osluškuju radio i to na kraju daje rezultat od blizu dva sata slušanja radija dnevno (u proseku). Međutim, kada ljude upitamo „Koliko dnevno provedete pored uključenog radio aparata“ prosek druženja sa radijskim programima popne se na rezultat od 5 do 6 sati dnevno. Ovo dodatno vreme predstavlja PASIVNO osluškivanje radija tokom kojeg aktivno reagujemo samo na omiljenu pesmu, važne vesti i neke posebne šumove koji dolaze iz aparata. I tu nije kraj, a evo i zašto – odgovarajući na poslednje pomenuto pitanje anketirani se uglavnom prisećaju trenutaka kada su lično oni uključili radio (na poslu, u kući, u automobilu). Da bismo saznali pravu praćenost radija potrebno je postaviti i nekoliko dodatnih pitanja u vezi sa kretanjima i navikama anketiranih: koliko često odlaze u kafić, koliko često su suvozači u kolima ili putnici u javnom prevozu ili taksi vozilu, koliko često odlaze u posetu kod komšija ili prijatelja, ko iz porodice najduže boravi u stanu/kući (ta osoba obično i „određuje“ koji se program na radiju sluša u trpezariji ili kuhinji) itd. itd. Veoma često je na svim pomenutim mestima neko drugi uključio radio čega najčešće nismo ni svesni dok ga „na četvrt uva“ osluškujemo u pozadini. I, eto nas kod proseka od 7 do 8 sati „radio druženja“ dnevno. Od toga najmanje tri četvrtine vremena predstavlja pasivno osluškivanje zvukova iz aparata (ili sa internet konekcija).      

         Iz svega ovoga proizilazi da je radio najpraćeniji medij na planeti. Kako onda da nije i najkomercijalniji? Jednostavno: hleb je jevtiniji od sarme ili graška, mada je neophodniji (u Srbiji sigurno). Osim toga, pasivno praćenje radija koje je danas dominatno, ne privlači pokrovitelje i sponzore kao ostali mediji. I za ovo postoje mnogi zanimljivi trikovi i propratne priče, ali o tome u nekom od sledećih tekstova.

         Ostaje pitanje zašto slušamo radio. U najvećem broju anketa upitani odgovaraju da je to zbog muzike i vesti. Ali, osmišljena istraživanja su anketirane osobe upitala i kada i u kojim dnevnim situacijama uključuju radio. Tako smo dobili zanimljiv odgovor – radio se danas najviše sluša zbog straha od tišine (ili nelagodnosti zbog nedostatka uobičajene buke ili šumova u okolini u određenom trenutku dana). Iz istog razloga se uključuje i televizor. Na drugom mestu razloga zašto slušamo radio je glas, na trećem – ritam, na četvrtom – harmonija i na petom – šumovi i zvuci iz prirode ili gradskog okruženja. U ovom slučaju radio nam je pomogao da saznamo nešto i o sebi,

O „STOGODIŠNJACIMA“

Stariji čovek iz jedne varošice treba uskoro da napuni sto godina života. Njegovog unuka, studenta završne godine, svojevremeno je upitao jedan poznanik:

-Koliko beše ima godina tvoj deda?

-24 godine, odgovori mladić.

-Ne razumem, kako je to moguće?

-Lepo, on je postao deda tek kada sam se ja rodio!

         Eto kako je moguće da naš voljeni deka, Radio Beograd, iako puni sto godina, u stvari ima čas 35, čas 47, čas 19, čas 73… I eto kako je moguće da je svako od nas namah postao stogodišnjak iako ovih meseci slavimo rođendane sa sasvim drugim brojevima. Isto kao u priči o čoveku sa zapada i čoveku sa istoka kojima je zadan zadatak da popiju okean. Čovek sa zapada je uzeo kutlaču i počao da zahvata vodu iz okeana i da je ispija. Čovek sa istoka je skočio u okean, zaronio i tako se sjedinio sa njim i „popio ga“…

         Već smo zaključili da je 1. oktobar ove godine dan kada Radio Beograd obeležava sto godina postojanja, ali da je suština ovog jubileja u stogodišnjici osluškivanja radija u Srbiji.

         Ko je onda pravi slavljenik?

         Prvo, kada je reč o Radio Beogradu, to su svi oni, i na nebu i na zemlji, koji su utkali deliće svojih života u taj medij. To nisu samo voditelji čije glasove raspoznajemo, reporteri i novinari. To su i muzički saradnici koji su „krivci“ za mnoge pesme koje su nam popravljale raspoloženje. To su i sjajni organizatori i producenti čija imena tek ovlaš čujemo najčešće u odjavama emisija, prave pčelice i mravi u radio zoo svetu. To su potom tonski snimatelji i realizatori, verujte mi – fenomenalci koji nam miluju uši svojom igrom sa zvukom. To su i tehničari iz razdelnika koji u atmosferi komandnog mosta na „Enterprajzu“ imaju ulogu skretničara na zvučnim šinama.

To su i neverovatno važni ljudi iz programske podrške – to su pametnice koje arhiviraju snimke, dokumentuju materijal, podsećaju na važne datume i događaje, organizuju fonoteku i biblioteku… sve ono što zovemo logistikom u armiji. Tu su i fantastični hor i orkestar RTS koji baš ove godine slave 85. rodjendan. Muzička produkcija, narodni ansambl, džez orkestar… Na desktopu ovog pominjanja su kompjuterski/digitalni umetnici koji stanuju na vrhu zgrade. Obavezno pominjem i dežurne carinike/portire za koje se kaže da su PRVI u radiju jer ih srećemo na ulazu. Čisto da se zna tu su i drage žene koje održavaju higijenu. I naravno, ljudi iz kluba radija gde su se nekad u razgovorima razmenjivale ideje uz jutarnju kafu. Da ne zaboravim i malene kafe kuhinje koje održavaju budnim ljude na programu.

Spisak nije završen jer tu su i svemogući vozači, kuriri i… kao u svakoj medijskoj košnici tu su i „trutovi“ koji sede u največim kancelarijma. Oni koji se uvrede na ovu šalu dokazaće time da su trutovi bez navodnika. Naravno, tu su i najmlađi saradnici koji honorarno rade i stvaraju sjajne delove programa. Nadam se da će mnogi od njih uskoro biti primljeni u stalni radni odnos. Debelo su to zaslužili. Njihove nade i želje ne smeju biti izneverene, posebno u godini jubileja. Usput, pre pola veka se posebno plaćala pretplata za radio i za televiziju. Odnos te dve odvojene pretplate je bio 1:3 u korist televizije. Danas je pretplata zajednička. Kada sam poslednji put video godišnji finansijski izveštaj pre desetak godina taj odnos u odvojenim sredstvima je bio 1:14,5, naravno u korist televizije. Kažu da je slično i danas. Uveren sam da će rukovodstvo kuće shvatiti da je ulaganje u radio programe važno poput ulaganja u manje sportove koji nam donose mnogo radosti, kao na primer – vaterpolo. Odluka da se iz zajedničke kase još više odliva u televiziju je poput ulaska u projekat nacionalnog stadiona. A ako naše fudbalere takvim velikim projektom nagrađujemo za njihove „uspehe“ onda bi vaterpolistima trebalo da napravimo Panonsko more. Ulaganje u radio znači više motivacije, više angažovanih talenata, više ideja, više nezaboravnog programa…

Ko je još pravi slavljenik „od stotinu ljeta“?

         To je plejada radijskih ljudi raštrkanih po bezbroj radio-stanica u Srbiji. To je nezamisliv broj zaljubljenika u radio koji su originalnim emisijama animirali svoje sugrađane u manjim i većim mestima po našoj zemlji. To su dragoceni ljudi sa često izuzetnim idejama koje čiste etar od „zatupljenja“. Lošom brigom o sveukupnosti radija u Srbiji izgubili smo iz vida na jedan duži trenutak ovaj mozaik raznih emisija i ostalih zvučnih sadržaja (možemo reći „sazvučje Srbije“) i pre svega ljude koji ga čine. Svi oni su slavljenici ove stogodišnjice radija u Srbiji i svi oni treba da se osete čilo i ponosno u ovo vreme, kao i da ostanu nadahnuti radiom upravo kao što su i do sada bili. Naravno, slavljenici su i oni koji su se radijski okućili na nekom deliću digitalnog svemira i putem interneta emituju svoje „stvaralačke zvučne sadržaje“. To su, na primer, Igor Brakus i Smiljan Banjac koji rasturaju sa programom na OBNEOB radiju čiji se program emituje na internetu. Slavljenik je sigurno i Siniša Milošević, veliki zaljubljenik u radio i izuzetan voditelj. To je i Veljko Pajović (nekada na Studiju B – Veljko Veseljko) koji je svoju dušu ugradio u radio talase. Tu su i svi aforističari i satiričari zemljice Srbije koji uvek efektno zvuče preko radio programa, a koji su svojim prilozima dobili epitet srpskih proroka. To je i Slađan Martinović Bukovski sa sa svojim afor-afirmacijama na požarevačkom radiju. Potom Zoran Dovečer, Mile Perić i ostali članovi ekipe RTV Marš iz Valjeva. Zatim Darko Đuračić Densomanijak koji već godinama radi emisije sa dens muzikom na sopstvenom radiju. Miodrag Stošić, Saša D. Kovačević, Sale Stojanović, Zozon (kad smo već kod zabavnog programa),,, da je tekst pet puta duži ne bi stala sva imena onih koji su to zaslužili. I, naravno, uvek se prisećamo i legendi koje su nam radio približili srcu: Dragan Kremer, Petar Janjatović, Ekstra Vlada, Voja Nedeljković, Zoran Đukić, Tanja (Niko kao ja), Vlada Janković Džet…(uh, koliko je tu super likova). Pa oni koji su kao umetnici, književnici, mislioci, muzičari sarađivali sa radio programima: Neša Radulović Leptir, David Albahari, Mihajlo Pantić, Vasa Pavković, Momo Kapor… A za kraj ovog dela  nebeski sastav radija u Srbiji: Zoran Modli, Zoran Stanojević, Marko Janković, Vladimir Jevtović, Branka Milošević, Petar Lazić, Radivoje Marković, Milovan Ilić Minimaks, Duško Radović, Zoran Mamula… U svaku od „tri tačkice“ koje sam upotrebio staje na stotine sjajnih imena. To su sve slavljenici stogodišnjice  radija u Srbiji, i na nebu i na zemlji!

         Najslađe se ostavlja za kraj.

         „E, pojačaj malo da čujem to“; „Jao, čuješ li šta su pustili“; „Koji je hit ove nedelje“; „Gde me nađe“; „Što mi je poznat ovaj glas“; „Slušaj ženu kako peva“; „Šta kažu, koliko je sati“; „Ovo je moja želja, meni su ovu pesmu pustili“; „Što me nervira ovaj voditelj“; „Odakle su ovo iskopali“; „Sad su rekli na radiju da će biti kiša uveče“; „Nemoj sad da pričaš dok snimam ovu pesmu, molim te“; „Koji je rezultat“; „Šta kaže reporter, koliko je ljudi bilo“; „E, ovu emisiju volim, kako se beše zove“; „Komšija, stišaj malo radio, ne mogu da spavam“; „Sad rekoše da je gužva na Gazeli, idem je preko Brankovog“; „Šta 35 stepeni, ima bar 40 – kako lažu“; „Kad izlazim iz stana ja radiju kažem: Do viđenja“; „Juče sam slušao, neki lik poslao poruku: Ljubav je kao kada se upiškiš – svi to primećuju na tebi, ali samo ti osećaš toplinu“…

         Ako ste ikad rekli ili pomislili neku od ovih ili sličnih rečenica onda je ova stogodišnjica radija u Srbiji i vaš praznik. Pravi slavljenici su svi oni koji su sa strašću, manjom ili većom, osluškivali omiljeni radio program, oni koji su se javljali, reagovali, predlagali, ispravljali voditelje, pružali podršku, davali komplimete… Jednom rečju svi oni koji su tokom celog života ili bar u nekom trenutku sa radiom bili na „Ti“. Inače se ljudi, koji su na bilo koji način vezani za radio, veoma brzo zbliže. Valjda je to zbog toga što su istraživanja pokazala da ljudi radio prepoznaju kao najprijateljskiji medij.

 E, pa onda…

Ako voliš radio onda smo odavno na „TI“.

I zato…

Srećan TI praznik. Srećno TI bilo 100 godina radijskog druženja u našim krajevima i to – od srca.

Iako se možda ne poznajemo mi se, u stvari, veoma dobro znamo.

Čujemo se!

DODATAK TEKSTU:

Film „The Bucket List“ (Lista poslednjih želja)

Režija: Rob Rajner

Godina: 2007

Mehaničar Karter Čembers je briljanti istoričar i porodični čovjek koji je oduvijek želio postati profesor istorije ali nije uspio, jer kako kaže, u mladosti je bio bez para, krive boje kože i sa detetom na putu…

Sam početak filma:

Automehaničarski servis. Karter Čembers (Morgan Frimen) odgovara na „kviz pitanja“ svom mladom kolegi, takođe automehaničaru:

-Ko je izumeo radio?

-To je teško pitanje.

-Pazi, molim te, napokon sam te uhvatio da nešto ne znaš.

-Nisi. Samo ne znam da li želiš da znaš za koga se veruje da je pronalazač radija ili osobu koja je zaista izumela radio.

-Pa, ovde u knjizi „kviz pitanja i odgovori“ piše…

-Markoni, je l tako?

-Da. Zar nije on?

-Za njega se uopšteno veruje da je izumeo radio. Zapravo, za to je 1909. godine dobio i Nobelovu nagradu. Istina je da je tip po imenu Nikola Tesla patentirao osnovnu zamisao o radiju 1896. Istu je zamisao Markoni iskoristio za svoj patent nekoliko godina kasnije.

Tesla se tužio sa Markonijem do svoje smrti 1943. godine. Iste godine Vrhovni sud SAD je presudio da Markonijev patent nije uredan priznavši Teslu kao izumitelja radija.

OBLAK U BERMUDAMA – „BLOGU HVALA“ izdanje (septembar 2024)

Ovo je samo još jedan iz flote oblačića koji žurno diže svoja bela jedra i čeka da se ukrcaš. Pred kraj ovog „blogOblaka“ sačekaće te Tagore sa sličnim rečima, a za početak: sedi, lezi, zavali se u svoj zamišljeni „šlager“ (šlag-air = šlag u vazduhu = oblak).

Dobro došla na Oblak u bermudama i dobro došao u Oblak u bermudama…

Volim one ljude koji imaju bore na licu jer to znači da su se mnogo smejali, plakali, nervirali, borili, voleli, živeli i znali da uživaju.

SKAKUTAVI GOROSTAS

…….

Najjači opijat je majčino mleko. Do dan danas ne mogu da se setim ničega iz prve dve godine života, a pričaju mi da sam se konstantno nešto drao i obavljao nuždu u gaće!

EL GRANDE MIŠKO

…….

-Konobar, šta mogu ovde da dobijem za 100 dinara?

-Dve po pedeset!

Zlatko Benić

…….

Psihijatar mi je otkazao termin. Kaže da je zaboravio da ima zakazano kod svog psihijatra.

Dalibor Grabež

…….

Želim samo da poručim ljudima koji pate od paranoje da nisu sami.

Apstraktni vicevi (skraćeno: AV)

Toliko sam krimića gledao da, svaki put kada isključim TV, obrišem otiske svojih prstiju sa daljinskog.

MARSUPILAMI

…….

Trebalo bi napraviti aplikaciju pomoću koje možeš da brišeš svoj broj iz tuđih telefona!

MISTER X

…….

Izmislili japanci sat koji za svaku psovku ide minut unazad i stavili ga u kafanu. Ušli Amerikanci u kafanu, izašli – sat pokazuje 1 čas unazad! Ušli Rusi, izašli – sat pokazuje 3 časa unazad! Ušli Srbi u kafanu… i izašli juče!

Jazavac Jare

Toliko je vruće da Ana Brnabić razmišlja da obuče suknju.

…….

Afrikanci koji žele da odu u toplije krajeve dodju kod nas.

Dejan Cvetanovski Cvrle

Svako se snalazi kako zna i ume ne bi li preživeo lude temperature…

Svi bi da parkiraju u hlad, ali niko neće da zasadi drvo!

DRUŠTVO IZ OBLAKA

Ukoliko ne može da se pobegne od toplote i Sunca, onda je rešenje da im se potpuno predamo kao što to čini Jimmy Cliff u narednoj pesmi. „I can see clearly now“.

S druge strane, oni koji ipak žele bar malo kiše, okupili su se i zajedno pokušali da je prizovu uz pesmu grupe Creedence Clearwater Revival. „Have you ever seen the rain“.

Od onih koji su ipak stigli do mora ili do nekih turističkih centara stigle su i prve razglednice…

Morske ljubavi su se približile kraju usled završetka letovanja i različitih emotivnih standarda…

-Ljubavi, kako mi stoji kupaći?

-Super!

-Je l` ne izgledam debelo?

-Ne, ljubavi!

-Šta će ti taj šampanjac?

-Da te porinem u more!

DRUŠTVO TOP STATUSA

…….

Ostalo je još samo da se počiste plaže…

Od činjenice da su u letovalištima boravile stotine hiljada ljudi ostaće tek po koja uspomena – rukotvorine na plažama i u hotelskim sobama…

Mlada žena koja se vraćala sa letovanja sedela je u avionu pored sveštenika. U jednom trenutku mu se obrati.

  • Oče, da li smem da vas zamolim za jednu uslugu?
  • Naravno, Šta mogu da učinim za vas, kćeri?
  • Znate, kupila sam jedan veoma skup, ali odličan depilator, ali se bojim da ću na granici morati da platim visoku carinu za njega. Da li biste vi mogli da ga sakrijete ispod svoje mantije?
  • Mogu, kćeri moja. Ali, postoji jedan problem – ja ne mogu da lažem. Ipak, dajte mi tu spravu. Nekako ću valjda da se snađem, nešto će mi već pasti na pamet.

Na aerodromu carinik upita sveštenika da li ima nešto da prijavi.

  • Od glave do sredine tela nemam ništa da prijavim, sine.
  • A od sredine na dole, upita začuđeni carinik.
  • Tamo dole imam jednu spravu za dame koja još nikad nije korišćena!

Carinik se glasno nasmeja i vikne: Sledeći, molim!

Prošlog petka primim poziv prijatelja – priprema parti.

Povedi partnerku poručuje. Prihvatam poziv, prirodno. Petak, pet popodne, parti.

Predjelo, pančeta, pršut, pirotski, paprika, piletina pa pečeno. Prepuno poslastica, primamljivo, priznajem: pravi pir. Pre papanja popijem par pelinkovaca. Premila partnerka pije Pepsi. Posle pršuta puknem po pivu. Ponavljam penu pet puta. Posle pečenog pijem plavac. Primećujem promene ponašanja prouzrokovane pićem.

„Preteruješ, previše piješ“ – prigovara partnerka.

Posle ponoći polazak. „Pođite peške, prošetajte“, predlažu prijatelji. Ponosno, poput pauna, prilazim Puntu. „Pokret“ podviknem. Putem problemi, peh, prilazi policija. Policajac pozdravi, pa pristojno pita „Popiste“?. Primećuje pripitost. Pušem, pušem, pa popušim!

Podosta promila preko propisanog. Prekršaj plaćam papreno.

Parkiram Punta pokraj puta pa polako peške. Posrćem pijano, par puta „položim peglu“. Ponižen, posramljen, povišenog pritiska, primam prelepu partnerku pod pazuh. Pred posteljom promucam, prateći prekorni pogled -„ponovo postimo“?!

Pretpostavljam privremeno.

(P priču je poslao Darko Đuračić)

U jednom društvu povela se prepirka među prisutnima – ko je bolji: Stounsi ili Bitlsi, Dženezis ili King Krimson, Džetro Tal ili Pink Flojd… Sve ovo podseća na neku varijantu Vinil Moto Trka…

Da se manemo tog „trkanja“. Hajde da zastanemo kod poslednjih koji su pomenuti. „Shine on you crazy diamond“ – pesma za svako godišnje doba, za svako doba dana, za svako starosno doba (za svaki uzrast), za svako raspoloženje, za svaku osobu u određenom trenutku… Pred tobom su tri verzije: Pink Flojd, zatim lagana varijanta Kanađanke Paskal Pikar i meko džezirana obrada Karlosa Lopeza i njegove družine.

Muzika:

Do = Dominus (Bog)

Re = Rerum (materija)

Mi = Miraculum (Čudo)

Fa = Familias Planetarium (Porodica planeta ili Solarni sistem)

Sol = Solis (Sunce)

La = Lactea preko (Mlečni put)

Si = Siderae (Zvezde)

Судбина

Био је то једини излаз, пошто је наш заједнички живот постао права збрка начињена од тренутака испуњених час бесом час радошћу и ломљењем посуђа. Зато смо се обратили судбини: ако буде глава – венчаћемо се, а ако падне писмо – растаћемо се заувек.

Новчић је бачен, а онда је уз јасан звук пао на  земљу, мало поскочио и остао тако да лежи, окренут на предњу страну.

Зурили смо у њега.

Онда у глас предложисмо: ‘Да бацамо још два пута, па шта превагне?’

( аутор приче: Џ. Рип)

Ako možeš da počneš dan bez kofeina, ako možeš uvek da budeš veseo i ignorišeš bolove i probadanja, ako možeš da odoliš da se žališ i dosadjuješ svojim problemima drugima, ako možeš da jedeš istu hranu svakog dana i da budeš zahvalan za nju, ako možeš da razumeš kada su tvoji voljeni previše zauzeti da ti pruže pažnju, ako možeš da prihvatiš kritiku bez osećanja ozlojedjenosti, ako možeš da se boriš sa stresom bez medicinske pomoći, ako možeš da se opustiš bez alkohola i ako možeš da spavaš bez pilula – onda si ti verovatno porodični pas!

DUŠKO SEKEŠAN

DEVETI je mesec…

Nisam baš na to mislio već – SEPTEMBAR je…

Na ulazu u Univerzitet Stelenboš u Južnoj Africi stoji natpis:

„Za uništenje bilo kojeg naroda nisu potrebne atomske bombe i dalekometne rakete. Potrebno je samo smanjiti kvalitet obrazovanja i dozvoliti prepisivanja i varanja na ispitima. Pcijenti umiru od tako nastalih lekara. Zgrade se ruše od takvih inženjera. Novac se gubi iz ruku takvih ekonomista. Pravda nestaje pored takvih advokata i sudija. Krah obrazovanja je krah jednog naroda.“

…….

Srećom pa smo ovo shvatili ozbiljno i konačno su sva slova na mestu…

Petar i Mara slavili su šezdesetu godišnjicu braka. Zabavljali su se još u školi, onda su se venčali i kad su oboje otišli u penziju, vratili su se u kraj u kom su odrasli. I sad su se nežno držali za ruke i tako prošetali do škole u koju su nekad zajedno išli. Vrata su bila otključana pa su tiho ušli, našli svoju nekadašnju učionicu pa čak i staru klupu u kojoj su zajedno sedeli i gde je Petar nožićem urezao srce i natpis „Maro, volim te“.

Na putu kući, iz jednog blindiranog kamiona koji je prolazio ulicom ispala je jedna torba s novcem i pala im ravno pred noge. Oni u kamionu nisu ništa primetili, vozzilo je odjurilo dalje, a Petar i Mara, potpuno zbunjeni, odneli su torbu kući. Otvorili su je i izbrojali novac. Bilo je nešto više od trideset miliona.

„To treba vratiti!“, reče Petar.

„Mi smo to našli. Ko nađe – njegovo je“, odvrati Mara, zatvori torbu i odnese je na tavan.

Sutradan su im na vrata pokucala dva policajca koji su češljali kvart u potrazi za informacijama o nestaloj torbi s novcem…

„Dobar dan. Oprostite, je li neko od vas možda video torbu koja je juče ispala iz blindiranog kamiona?“

Mara reče: „Ne, mi nismo videli ništa“.

„Laže, sakrila je torbu na tavan“, reče Petar.

„Ne slušajte ga, otkako je u penziji, postao je potpuno senilan“, objasni Mara.

Ipak su počeli da ispituju Petra. Jedan policajac uzme u ruku blok i

pisaljku i reče:

„Hajde nam lepo ispričajte celu priču od početka i polako!“

Petar počne: „Kad smo se Mara i ja juče vraćali iz škole…“

Policajci su se samo pogledali, jedan podigne obrve i reče:

„Ajmo mi odavde…“

(autor karikature: Dave Coverly)

…….

Jednoga jutra Kant se probudio i ugledao stvar po sebi.

…….

ZAHVALJUJUĆI MARKETINGU DANAS SU PISCI POZNATIJI NEGO NJIHOVA DELA.

Ninus Nestorović

…….

-Mujo, što si tužan druže?

-A joj, Haso, gledao sam neki dobar pornić kad odjednom Fata otvori vrata…

-Ih, pa nije toliko strašno što te je uhvatila da gledaš pornić.

-Nisi razumeo, otvorila je vrata u porniću!

Darko Đuračić

…….

KOD NAREDNE DVE FOTOGRAFIJE UČINITE SLEDEĆE: pogledajte fotografiju, onda zažmurite i potom lagano otvorite oči…

Pričaju Marks i Engels. Pita Engels:

-Karl, hoćemo li na Beer Fest?

A on odgovori:

-Mani fest!

AV (Ne zaboravimo – ovo „AV“ je skraćeno od Apstraktni Vicevi – ime tviter naloga)

…….

Nekada čovek nije smeo da kaže šta misli.

Danas je mnogo gore – sme sve da kaže, ali nema vremena da misli!

VLADIMIR ISAKOVIĆ

…….

1957. godina. Čovek pravi selfi koristeći drveni štap da aktivira kameru. Ovo je, dakle, PRASELFI.

Selfi stanje danas…

Selfi stanje u budućnosti…

Vratimo se u sadašnjost. Krajem avgusta društvenim mrežama po Srbiji prošetalo je sledeće upozorenje…

Ispostavilo se da za panikom nije bilo potrebe. Šta više, početak septembra je narodu doneo pravo blagostanje…

Neko pašteticu voli (LOVE), a neko baš i ne (HATE), ali to je dobra, stara tradicija iz naših krajeva kada je reč o LJUBAVI i MRŽNJI. Baš o tim stvarima peva Tanita Tikaram…

Od kako mi je tašta rekla da me voli, redovno prebrojavam listiće na oleanderu!

DIKAN

…….

Odbijam da budem u prisustvu odmornih osoba.

Hronično umorni ljudi su braća. Oni nikome ne žele zlo.

Samo žele da se odmore i naspavaju.

KOMIČNI STATUSI

…….

Pravi muškarac lupi šakom o sto i kaže ženi:

Bez obzira hoćes li ili ne, kupiću ti nove cipele, tašnu i haljinu…i tacka.

Eli

…….

Kako ste uopšte smeli i da pomislite da ovde nema slobode misli? To da vam više nije palo na pamet!

Aleksandar Baljak

…….

– Šta mi Srbi želimo?

Masa odgovara:

– Bolje pamćenje!

– A kada to želimo?

Masa odgovara:

– Šta kada želimo!

VICAN VELIKI

…….

Kada u Narodnoj skupštini neko izgovori reč ĐUBRE svi se odmah jave za repliku!

JASMINA BUKVA

…….

LAŽ U NAŠIM MEDIJIMA NE MORA DA POBEDI ISTINU. DA BI PROŠLA DALJE, NJOJ JE DOVOLJNO I NEREŠENO.

NN lice

…….

Uskoro ponovo: Parada ponosa ili HOMOČAŠĆE!

TOP STATUSI

…….

Kuda ide ovaj svet, ovo više nije normalno. Sinoć mi je neki lik poslao poruku: Hajde da se nađemo u šumi da ih merimo. I nije se pojavio!

ČOMBE

…….

Kad smo već kod SVETA – tu svako radi svoj posao. NEVIDLJIVI, STVARNI CENTRI MOĆI…

MEDIJI…

TU SU I NOSIOCI VIDLJIVE VLASTI KOJI SU TEK PONEKAD U DILEMI…

(lunch = ručak, launch = lansiraj)

(-Da li je ovo planeta Zemlja? -Jeste! -Zaključajte sva vrata!)

REŠENJE ZA SVE OVE IZOPAČENE STVARI JE JEDNOSTAVNO – KAO PRVO: JEDAN DOBAR ZAGRLJAJ

… А ПОТОМ – ЛЕПЕ РЕЧИ И МИСЛИ као што су ове…

Папирни бродови (песма у прози)

Из дана у дан пуштам низ зелену реку понеки мали папирнати брод. Сваки сам од њих украсио крупним, црним словима мог имена и села у ком живим. Можда ће неко преко седам мора наићи на мој брод и дознати како се зовем и где се налазим. Цветом из очевог врта закитио сам све бродове моје: надам се да ћe ово цвеће – убрано јутрос – приспети до мрака некоме у руке! Поринуо сам мој папирнати бродић, а када сам погледао у небо, спазио сам читаву флоту облачића где журно дижу своја бела једра. Који их то незнани друг у игри пушта уз реку, да се целим путем утркују с мојим папирнатим бродом? Кад падне нoћ, закрилим руком лице и сневам како сви бродови плове некуда пут поносних звезда…

(Tagore)

Vreme je za neku lepu želju pred kraj našeg današnjeg druženja. Pomisliš na nju, zažmuriš i slušaš Delču iz OBLAKA – Hajde, lagano…

A sada da se pozdravimo za danas jer – lavići su krenuli na spavanje. O njima peva na veoma neobičan način čovek-hor, Džered Heli. Bio je ovo blogoblak u bermudama. Ćao, ćao, ćao, ćao, ćao….

OBLAK U BERMUDAMA – „BLOGU HVALA“ izdanje (jul-avgust 2024)

Sredina je avgusta i vreme je da se malo „oblačimo“. Nadam se da će i ovo blog-izdanje Oblaka u bermudama nešto značiti onima kojima nedostaje ova radio-emisija. Ponoviću ono što sam već napisao u blog varijanti Oblaka s početka jula: Nesumnjivo je da nedostaje draž radija, ali to će nadoknaditi neke fotografije i video snimci. BLOGU HVALA pa lepe stvari ne nestaju već samo obuku drugo odelo. I naravno, uvek su u bermudama…

Vreme je, dakle, da uhvatite svoj oblak…

Jednoga dana žene se obratiše Bogu: Gospode, daj nam nekog upornog, samouverenog, nekog kome ćemo da budemo mnogo privlačne i prava poslastica, nekoga ko nam neće dati da spavamo noću!

Bog na to reče: Pa, stvarno ne znam koga… Aha, evo vam komarci!

Goran Simonović

Moja baba (75 godina) i njena sestra (73) se sakrivaju u kuhinju i tamo puše, a sve to samo da ih ne bi videla majka (94).

Mister X

…….

Ko poludi u kolektivnom ludilu znači da je dobar timski igrač.

Slobodan Simić

…….

Više neću da se trkam sa „škodama“.

Čim počnu da gube odmah pale rotaciju.

Zlatko Benić

…….

– Чиме објашњаватe велики број стогодишњакa на Кавказу?

– Лекарима је тешко да се попну толико високо.

Душан Дука Радосављевић

…….

– Evo, donеo sam ti od kuće malo nekog povrća da klopaš

– E, BAŠTI hvala !

samir

Otišao Aleksandar Vučić na pecanje i ubrzo upecao zlatnu ribicu.

Kaže mu ribica: Pusti me i ispuniću ti tri želje.

A Vučić će na to: Što bih ja ispunio Ćuti tri želje?

Apstraktni vicevi (tviter)

…….

Baš je super u prirodi. Ujeli su me svi insekti koji postoje osim leptira. On mi je sedeo u kosi i verovatno je piškio.

Jedna dobra Milica

…….

Prezervativ – stvoren od ljudi, za ljude, protiv ljudi!

SIBIRSKI BRICA

…….

Dijalog kod lekara…

– Doktore, hteo bih da me kastrirate!

– Teška odluka, da li ste se konsultovali sa ženom i decom?

– Jesam! 12:1 je za kastraciju!

ČOČA MONTER

…….

Šta je porodični kompromis?

Muž hoće na skijanje na Alpe, a žena želi na more u Egipat! Kompromis: svi idu u Egipat a muž može sa sobom da ponese skije!

DRUŠTVO SA WEBA

…….

U svetu se koriste hormonske terapije da bi se žensko pretvorilo u muško.

Kod nas je dovoljno samo da se uda.

Misura Žapče

…….

-Halo, da li je to kontrola LETA?

-Jeste, izvolite.

-LETO vam se ootelo kontroli!

…….

VREME u Srbiji je odlično. Ako si solarni panel.

LJUDI SU PRINUĐENI DA SE SNALAZE NA RAZNE NAČINE KAKO BI PREŽIVELI LETNJE VRUĆINE…

OBLAK VAM KAO OSVEŽENJE NUDI SLADOLED…

A TU SU I ZIMSKI MOTIVI KOJI MOGU MALO DA RASHLADE DUŠU…

U julu je završeno Evropsko prvenstvo u fudbalu. Pronađite na internetu fotografiju naše reprezentacije urađenu pred jedan od mečeva – LEPO SU ISPALI. Tim povodom počeli su ozbiljni radovi na izgradnji nacionalnog stadiona Srbije…

Selektor Stojković je analizirao nastupe naših fudbalera i u skladu sa uočenim greškama planira nove formacije u kojima će u budućnosti igrati Srbija…

Završene su Olimpijske igre. Ideja da se one održe baš u Parizu začeta je još pre četiri decenije…

Francuzi su obećavali fantastičnu organizaciju u skladu sa novim tehnologijama, saradnjom sa veštačkom inteligencijom i svežim idejama. Od modernih kupatila za sportiste, preko raznih čuda koja su podrazumevala igru sa svemirskim objektima, hodanje po vodi i specijalan letnji prevoz do sportskih borilišta…

Ipak, sve što je naoko lepo ima i svoje naličje – kao i svaka medalja. Utisak o igrama je u oku posmatrača i zavisi da li ćemo događaje posmatrati kao anfas ili kao profil…

Jedno je izvesno: otvaranje i zatvaranje Olimpijskih igara i sve ono što se događalo između ova dva čina, urađeno je u skladu sa avangardnim zapadnim vrednostima…

Nova generacija medijskih pregalaca pokušala je da nastavi decenijski trend i da se bavi samo onim što je lepo na igrama, baš kao što su to učinili i za Dan planete…

Ali, realnost celog događaja je ipak doprla do publike na razne načine…

Od obećanih kupatila u Olimpijskom selu ostale su samo neke ideje…

Olimpijske igre u Parizu 2024. ući će u istoriju zato što je muško prebijanje žena postalo olimpijski sport. I to baš na igrama koje su potencirale jednakost među polovima. Alžirka Imane Kelif je transrodna bokserka koja je prošle godine isključena sa Svetskog prvenstva nakon što nije prošla hormonsku proveru. Ovog puta, kontrole 25-godišnje sportistkinje bile su, navodno u redu, toliko da joj je MOK dozvolio da se bori. Italijanka Anđela Karini se povukla posle 46 sekundi borbe protiv Kelif na igrama, zbog nekoliko „baš muških“ udaraca koje je primila. Neko reče: Ovo je kao kada bi motocilista koji se izjašnjava kao biciklista, osvojio Tur d Frans.

Za četiri godine OI će biti održane u Los Anđelesu. Ako se nastavi ovaj trend svašta možemo da očekujemo…

Kada je reč o sportistima iz Srbije najslađu medalju, i to onu u rvanju, osvojila je Zorana Arunović koja je u borbi za zlato savladala svog kolegu Damira Mikeca…

Novak je osvojio zlato. Tim povodom porasla je prodaja violina u Srbiji za 250 odsto.

Marsupilami

Bravo za naše sportiste. U prvoj nedelji Olimpijskih igara osvetlali su nam obraz u dve naše najznačajnije nacionalne discipline: pucanje i reket.

Darko Bojić

…….

Novače, nađi nekog svojih godina pa igraj, a ne da se iživljavaš na ovoj deci!

ČOVEK SA WEBA

…….

Novak Đoković je osvojio zlato, ali to nije bila prva medalja koju je u tenisu osvojio jedan Srbin. Na prvim Olimpijskim igrama u Atini (1896. godine) bronzanu medalju na teniskom takmičenju osvojio je Srbin, inače arhitekta koji će deceniju kasnije projektovati zgradu Državne banke Crne Gore, a 1912. će po njegovim nacrtima biti izgrađena zgrada Matice srpske u Novom Sadu. Njegovo ime je Momčilo Tapavica. Nastupao je u timu Ugarske na prvim Olimpijskim igrama (Austrija i Ugarska su se takmičili odvojeno, kao Škotska i Engleska u fudbalu danas). MOK ovu medalju arhivira kao mađarsku, a Svetska teniska asocijacija je tumači kao medalju koju je osvojio jugoslovenski sportista (mada je Jugoslavija nastala tek dve i po decenije kasnije). Momčilo Tapavica je bio svestrani sportista i na igrama u Atini nastupao je u više disciplina – dizanje tereta sa jednom i obe ruke, rvanje, tenis). Imao je peh na početku takmičenja kada mu je pukao mišić u ramenu. Čak i sa tom povredom osvojio je peto mesto u dizanju tegova, a četvrto u rvanju!

…….

Kada je reč o košarkašima, oni su svojim igrama i ponašanjem prinudili ceo svet na nov način računanja uspeha…

Najveći uspesi BiH na Olimpijskim igrama:

Tijana Bošković iz Bileće uzela srebro i bronzu sa Srbijom.

Sudija iz Tuzle pokrao Srbe u polufinalu košarke.

Dragan Grković

…….

Dobro obavešteni kažu da su zlato za Srbiju osvojili delfini. Hajde da vidimo ko su te živuljke.

Delfini imaju sposobnost prepoznavanja, pamćenja i rešavanja problema, što ih čini jednim od najinteligentnijih bića na planeti.

Oni vole da se igraju sa članovima svoje vrste i prijateljski su raspoloženi prema ljudima. Mogu da se vide kako se igraju i zadirkuju druge živuljke koje žive pod vodom.

Delfini spavaju sa jednom polovinom mozga i drže jedno oko otvorenim. Veruje se da to rade kako bi pazili na svoju grupu (zbog sigurnosti se drže zajedno) i da bi bili na oprezu zbog predatora, poput ajkula i barakuda.

Posledice opisanih uspeha:

Prvo Nole pobedi Cicipasa posle 4:0, a onda vaterpolisti pobede Grke u poslednjoj sekundi. Nas su izbacili iz apartmana, a carinik nam je zabranio ulazak u Grčku.

Dejan Cvetanovski Cvrle

Srpskim turistima na hrvatskom primorju je zabranjeno da sa loptom ulaze u more!

Dragan Grković

…….

Lako je osvojiti zlato na OI, ajde ti objasni babi da nisi gladan.

Cvrle

Aleksandra Perišić je osvojila srebro u disciplini „brzo grickanje odličja“ – svaka čast!

Ali da ne zaboravimo i ostale sportiste koji su predstavljali Srbiju. Oni nisu stigli do medalja, ali su nas mnogo puta obradovali sjajnim rezultatima i uspesima na mnogim takmičenjima. Mnogo su radosti doneli žiteljima Srbije na razne načine i zaslužili su velike aplauze samim tim što su se plasirali na igre.

Neki od njih će ipak biti neveseli jer su sanjali najveći uspeh. Podsećamo ih zato na reči jednog velikog sportiste. Kad su pitali Majkla Džordana kako je postao to što jeste, on je rekao: Promašio sam više od 9000 šuteva u svojoj karijeri. Izgubio sam preko 300 utakmica. Čak 20 puta sam imao odlučujući šut za pobedu, i promašio sam. Padao sam iznova i iznova u životu. Zato sam uspeo.

Uostalom i Leonardo da Vinči je 12 godina slikao usne Mona Lize. Zato: samo napred! I izaberite osmeh!

Na Olimpijskim igrama u Helsinkiju 1952. godine, luksemburški atletičar Džosi Bartel osvojio je zlatnu medalju. Niko od organizatora nije očekivao pobedu nekog iz ove male države, pa nisu imali ni snimak državne himne. Orkestar je to improvizovao. Za sada je to jedino zlato Luksemburga.

Po broju skandala i neočekivanih situacija ovogodišnji Pariz je ubedljivo pobedio Helsinki od pre 72 godine. Triatlonci su se razboleli posle nastupa/plivanja u Seni; otvaranje i zatvaranje igara konkurišu Pesmi Evrovizije po gluposti i nepromišljenosti; mladoj, sjajnoj rumunskoj gimnastičarki su oduzeli bronzanu medalju jer se američki tim žalio (posle nekoliko dana su joj vratili medalju kada je i rumunski tim uložio žalbu, ali amerikanka je medalju već odnela u SAD – šta sada); fudbalski meč između Argentine i Maroka je prekinut, a posle dva sata je nastavljen tako što je južnoamerikancima poništen izjednačujući gol. Sudija je odmah potom svirao kraj susreta; košarkašima Južnog Sudana puštena je himna Sudana; na otvaranju igara je Južna Koreja predstavljena kao Severna Koreja; neiskusni košarkaški sudija iz Paname je sudio značajne utakmice itd. itd. Nabrajanju propusta gotovo da nema kraja.

Pripadnicima nastupajuće generacije političara, šminkera, birokrata, kvaziumetnika i ostalih propaliteta civilizacije koji sve ove idiotarije smišljaju i realizuju, još mnogo pre Olimpijskih igara spomenik je napravila švedska umetnica Ana Udenberg.

Italijanski plivač Tomas Ćekon (zlato na 100 metara leđno) odlučio je da spava u parku nakon što je osvojio medalju. Žalio se na uslove u „Olimpijskoj vili“: Nema klime, vruće je, hrana je loša… Bolje je da spavam na travi nego u sobi…

Turčin Jusuf Dikec, koji je sa koleginicom iz tima bio takmac u borbi za zlato Damiru Mikecu i Zorani Arunović, radi kao mehaničar u maloj garaži u Istanbulu. Pucanjem je počeo da se bavi sasvim slučajno nakon frustrirajuće svađe i brakorazvodne parnice sa dotadašnjom suprugom. Pokazao je veliki talenat za pogađanje centra mete jer je gađao mirno i strasno u isto vreme. Bez posebne opreme, režima treninga i garderobe, samo u farmerkama i majici, zbunjivao je profesionalne strelce. Odmah posle pucačkih sesija tražio bi neko mesto u blizini gde bi mogao da puši i tom prilikom kovao planove kako da sudu dokaže da bivša nije u pravu i da ima pravo na vikend sa svojom decom. Nakon osvajanja srebrne medalje u Parizu, stajao je na postolju bez emocija i tom prilikom rekao: Šeron, ako gledaš ovo, želim svog psa nazad!

Svi su primetili da su košarkaši Južnog Sudana izuzetno visoki, ali to ne treba da čudi. Pleme Dinka iz Južnog Sudana priznato je kao jedna od najviših etno grupa na svetu, s prosečnom visinom od 182 centimetra među muškarcima. U ovoj zajednici, oni koji su visoki manje od 1,80 metara smatraju se niskim. Uobičajeno je videti osobe više od dva metra kako šetaju ulicama. Manute Bol, jedan od najviših igrača u istoriji NBA lige, došao iz ovog regiona i bio je visok 2,31 metar.

Postoji još hiljade lepih priča sa Olimpijskih igara nalik na one iz Oblaka u bermudama. Ali, da bi priče sa jedne ovakve manifestacije bile i prelepe nedostajalo je malo više saosećanja i ljudskosti koje bi prekrile izuzetno strasnu i napetu borbu za odličja i podsetila nas na prave vrednosti.

Sećate li se kenijskog trkača Abela Mutaija koji je u jednoj trci bio na samo nekoliko metara od cilja, ali ga je zbunio znak pored staze i on je stao, misleći da je završio trku.

Španski trkač, Ivan Fernandez, bio je odmah iza njega i, shvatajući šta se dešava, počeo je da viče Kenijcu da nastavi da trči. Mutai nije znao španski i nije ga razumeo. Fernandez je onda gurnuo Mutaija do pobede.

Novinar je jednom upitao Ivana: Zašto si to uradio?

Ivan je odgovorio: Moj san je da jednog dana možemo da imamo neku vrstu života u zajednici gde pomažemo jedni drugima da pobedimo.

Novinar je insistirao: Ali, zašto si pustio Kenijca da pobedi?

Ivan na to reče: Nisam ga pustio da pobedi, on je već pobedio. Trka je bila njegova.

Novinar je bio uporan: Ali, mogao si ti da pobediš!

Ivan ga je pogledao i kazao: Šta bi bila zasluga moje pobede? Koja bi bila čast u toj medalji? Šta bi moja majka mislila o tome?

Ova priča nas podseća da medalje u stvari nisu cilj već je to nezaborav zbog pokazane ljudskosti.

Maraton je bio poslednja disciplina na Olimpijskim igrama pa ćemo sa ovom atletskom disciplinom da završimo priču o ovom događaju:

Jedna udata Parižanka bila je u ljubavnoj vezi sa mladim momkom.

On ju je svakoga dana posećivao i imali su zajedno sjajne doživljaje.

Sve dok jednog dana, ležeći u krevetu posle vođenja ljubavi, nisu začuli automobil koji se zaustavio u dvorištu kuće.

Žena je skočila iz kreveta, pogledala kroz prozor i viknula: Jaooo, muž se ranije vratio s puta! Odmah skači kroz prozor na ulicu i beži!

Mladić pogleda kroz prozor i reče joj: Ne mogu, ljubavi moja, vidiš da pada kiša!

Neverna dama se u očaju uhvatila za glavu i zavapila: Beži! Odmah beži! Ako nas moj muž zatekne, oboje će nas ubiti!

Šta će mladić, zgrabi brzo svoju odeću i skoči kroz prozor. Na ulici se pridruži grupi maratonaca koji su baš u tom momentu trčali pored kuće njegove ljubavnice.

Posle nekog vremena, mladiću se približi jedan maratonac i upita ga:

Kolega, da li maraton uvek trčiš go?

Momak spremno odgovori:

Uvek! Uživam kada osetim strujanje vetra dok trčim go, a osim toga tako bolje osećam povezanost sa prirodom.

Nakon par minuta, našem junaku se približi drugi maratonac i upita:

Kolega, da li uvek trčiš maraton sa odećom ispod pazuha?

Momak odvrati:

Uvek. Veoma je praktično imati odeću pri sebi. Kada stignem na cilj, mogu da se odmah obučem, sednem u auto i odvezem se kući.

Odmah potom mladiću se približi i treći maratonac i upita ga:

Kolega, da li uvek trčiš maraton s kondomom na spolovilu?”

Momak odgovori kratko:

NE UVEK! SAMO KAD PADA KIŠA!

(Zoran Milosavljević poslao)

Ovo iznad teksta je zvaničan OSMEH LETA 2024. Tim povodom se posvećujemo ovom godišnjem dobu, plažama, letnjoj atmosferi… Ali, prvo ćemo to da učinimo kroz muziku jer, kako reče Dalibor Drekić na svom parčetu Fejsbuka, bilo da čitaš spreda ili otpozadi…

„Moj stih je jasno zelen, ali gori crveno.

Moj stih je ranjeni jelen koji utočište traži u planini…“

Tako je pisao Hoze Marti u trenutku kada se strasno zaljubio u jednu devojku iz malenog sela. Opisivao je kako neguje belu ružu (ovaj cvet je simbol nade, ljubavi, vere i nevinosti) koju želi da joj pokloni. Čestiti pesnik je na jednostavan način u stihove preneo svu svoju strast i unapred najavio da, u slučaju odbijanja, neće podsticati ogorčenost i mržnju u sebi već će sačuvati čistu ljubav u srcu, uz neizbežnu patnju za voljenom. Iako je on živeo u gradu, a ona na selu, pesnik govori:

„Želim da podelim svoju sudbinu sa siromašnima na Zemlji. Planinski potok me uzbuđuje više od okeana.“

Primalac pesme je mlada seljančica, ali je za pisca to divno. On je spreman da postane deo njene društvene klase i podeli svoju sudbinu sa ostalim seljanima. Ideja da se skrasi u običnom, jednostavnom životu, za njega je privlačnija od prostranstva i složenosti sveta. Sve za ljubav.

Priča kaže da je Hozeito Fernandez napisao muziku na ove stihove i često je pesmu lagano pevao u svojoj radio emisiji. Ponekad bi menjao tekst pesme u zavisnosti od teme o kojoj je pričao.

Mesto je Kuba pre stotinak godina. Devojka iz sela u zalivu Guantanamo je ona kojoj su namenjeni stihovi – Guantanamera što znači žena iz Guantanama.

Ova ljubavna pesma postaje i simbol revolucije i radničke klase jer pesnik lepotu stavlja ispred svih klasnih zamki. Ujedinjen, zajedniči život svih Kubanaca sadržan je u ovoj pesmi o strasti, povremenim dodavanjem novih stihova na original pesnika. „Guantanamera“ ima 202 zabeležene verzije, od prve snimljene 1938. godine. Naravno, onih nezabeleženih ima mnogo više (jedna od njih je i „Ko je kapiten“ koju su na ovu melodiju pevali naši košarkaši).

Predstavljam vam tri verzije ove pesme. Prva je najduža i izvodi je 75 kubanskih muzičara raštrkanih po celom svetu, a sve u okviru projekta „Playing for change“. Druga verzija je laganija, jednostavna i šarmantna u isto vreme, a izvode je oni koji najbolje razumeju stihove i značenje pesme – Los Tres Sudamericanos. Poslednja je veoma zanimljiva, a kapela verzija u izvođenju italijanske grupe „Neri per Caso“.

Jedino zlo koje moraš da pobediš u srcu, dete moje, je strah.

Sva druga zla: ljutnja, ljubomora, tuga… dolaze od tog neprijatelja iznutra.

Jednom kad savladaš svoj strah, ništa te više neće doseći, nijedna loša sila više neće biti u tvom srcu.

A da se nadvlada strah, postoji samo jedan lek: ljubav.

Ceo život služi da se strah pretvori u ljubav.

Frederik Lenoar

SLEDI MALI PREGLED LETNJIH RASPOLOŽENJA OVE GODINE…

BAZENI…

LETNJE MUŠKE HALUCINACIJE…

Najlepše devojke, kraljice plaže, koriste ove muške maštarije i činjenicu da su muškarci u odnosu prema njima manji od makovog zrna…

NOVO LETO – NOVI MODNI DETALJI…

Sve više su u modi stare pesme sa novim video rešenjima ili „novi klip za stari hit“. Evo jednog takvog primera. Grupa Monkees i njihov hit „I’m believer“. Lepe devojke koje zarazno plešu u letnje vreme. A tu su i junaci iz crtaća da osveže klip…

Ali, vlasnik klipa je zabranio puštanje na drugim sajtovima pa moram da vam link ka ovom klipu dam iz dva dela: začas pređite na Jutjub, spojite ova dva dela linka i pogledajte klip:)))

https://www.youtube.c om/watch?v=rNyHix5oY4g&list=RDQvsQ9hYKq7c&index=9

Mnogi ljudi plaču kada seku luk, a trik je u tome da se emotivno ne vežeš za njega i sve će onda biti u redu!

LEPI CAKA

…….

Gospodjo, izgledate odlično za moje godine!

PIVOPIJA

…….

Čovek koji priča u snu može da spava mirno jedino ako mu se i žena i ljubavnica isto zovu!

OKLAGIJA BOLI GLAVA

…….

22. jula JE BIO SVETSKI DAN MOZGA, ALI MI TO NE SLAVIMO.

Anonimus

…….

Da li ima neko da preporuči nekog normalnog nutricionistu? Ovaj moj ne voli: jagnjetinu, prasetinu, brzu hranu, slaniše, slatkiše, alkohol, gazirana pića …

Dejan

Nekolicina momaka našla se u letnjem kampu. Smestili su se u sobe hostela, ali su morali da budu po dvojica u jednoj prostoriji.

Niko nije želeo da deli sobu sa Zokijem jer je on jako hrkao. Nije bilo fer terati bilo koga od njih da ostane s njim celo vreme kampovanja, pa su odlučili da se svake noći menjaju.

Mladić koji je prve noći spavao u sobi sa Zokijem došao je na doručak sledećeg jutra s kosom u neredu i krvavim očima.

Ostali drugari su ga upitali: Čoveče, šta ti se dogodilo?

On odgovori: Zoki je tako glasno hrkao da sam samo sedeo i gledao ga celu noć nagađajući kad će da prestane.

Sledeće noći na red je došao drugi momak. Ujutro ista stvar, kosa uspravljena, oči krvave.

-Čoveče, šta ti se dogodilo? Izgledaš užasno!“

-Taj Zoki hrče tako da trese krov. Sedeo sam i gledao ga celu noć.

Treće noći je bio red na Nenada. On je bio krupan momak, bivši fudbaler – prava muškarčina.

Sledećeg jutra došao je na doručak svetlih očiju i vedrog lica.

„Dobro jutro“, rekao je.

Ostali nisu mogli da veruju:

-Čoveče, šta se dogodilo?

Nenad im reče: Pa, spremili smo se za spavanje. Otišao sam i ušuškao Zokija u krevet i potom ga poljubio za laku noć. Tako je on ostao da sedi i posmatrao me je celu noć.

Da se osvrnemo malo na situaciju u svetu. Na zapadu i dalje vlada poredak pod nazivom „BLACKROCKnroll“ čiji je simbol Money Lisa…

Brus Springstin je napravio sjajnu verziju pesme „Pay me my money down“ (Daj mi moje pare, Lovu na sunce, Isplati me već jednom…). Nekada su je pevali mornari koje su kapetani maksimalno iskorišćavali za zadrškom u isplati. Pevali su je i crne sluge i nadničari i radnici uopšte. Danas može da je peva maltene čitav svet – Na zapadu ništa novo…

I kod nas ništa novo…

I za kraj – dva selfija. Usput, potražite u biblioteci knjigu Oskara Vajlda pod nazivom „Selfi Dorijana Greja“ – to je novo ime ovog dela…

Vreme je da zamisliš svoju želju uz dve rečenice koje valja zapamtiti. Jedna je misao poznatog pisca, a drugu (sličnu) je neko napisao na zidu…

Strasnim vjerovanjem u nešto što ne postoji, mi to stvaramo. Ne postoji samo ono što se nedovoljno želi.

Franc Kafka

Ako znaš svoju želju za ovaj trenutak, pre nego što zažmuriš klikni na pesmu Bila Vitersa „Lean on me“ (Osloni se na mene). Možda je to i deo tvoje želje – danas je tako važno da imamo nekoga na koga zaista možemo da se oslonimo…

Ako te zanima kako je izgledalo prvo izdanje Oblaka na ovom blogu evo adrese:

Bilo bi divno i da pogledaš najavu Olimpijskih igara pre dve i po nedelje – mnoge stvari su se obistinile na razne načine. Evo i te adrese:

O lavićima koji su krenuli na spavanje sada peva jedan NILSKI KONJIĆ uz plesnu pratnju jednog KUCANA! Ćao, ćao, ćao, ćao, ćao ćao………:)

USKORO POČINJE OLIMPIJADA! A OLIMPIJSKE IGRE SU VEĆ POČELE!

Ko čeka Olimpijadu dočekaće je u ponedeljak, 12. avgusta, s obzirom da je to izraz kojim se označava četvorogodišnji period od kraja jednih do početka narednih Olimpijskih igara. A ovogodišnje Olimpijske igre već su počele – dva dana pre zvaničnog otvaranja.

Sve je spremno za početak mnogobrojnih takmičenja. Ljudi iz tehničke podrške već su pripremili i postolja za pobednike i, malo umorni usled napornog rada, čekaju osvajače medalja…

Hiljade sportista najavilo je borbu za nove rekorde (lične, državne, olimpijske, svetske), ali postoje rekordi koje još dugo niko neće moći da obori.

Japanski maratonac Šizo Kanakuri, zaspao je dok je bio na kratkoj pauzi za vreme olimpijskog maratona u Stokholmu 1912. godine. Šveđani su ga 1967. godine pozvali da završi trku, tako da je  zvanično završno vreme tada već 76-ogodišnjeg maratonca bilo: 54 godine, 8 meseci, 6 dana, 5 sati, 32 minuta i 20 sekundi.

(Original Caption) S. Kanaguri, long distance man for the Japanese Olympic team.

Kada je već reč o maratonu, mnogi se sećaju podviga Abebe Bikile koji je bosonog istrčao najdužu stazu i osvojio zlato. Veliki broj ljudi seća se i čuvenog trkača Emila Zatopeka…

Međutim vremena su se promenila. Sada se na drugi način doživljavaju sport, sportisti i uopšte takmičenja. Danas više nema nadigravanja i nadmetanja već je sve na terenu pretvoreno u nemilosrdnu borbu, takoreći rat. Valjda je to zbog toga što se i publika promenila…

I sami olimpijski krugovi, kao simbol, danas se doživljavaju na neke sasvim druge načine…

Kako god, sportistkinje i sportisti obavljaju poslednje pripreme pred svoje nastupe. Evo kako to rade dame koje su pripadnice „kraljice sportova“…

Gimnastičarke se pripremaju uz lagane vežbe koje svako od nas može da radi u svom stanu ili kući. Ponekad vežbe dobro pašu uz omiljeni napitak, a kućni ljubimci vremenom počinju da liče na svoje gazdarice…

I stonoteniserke i stonoteniseri jedva čekaju da magična, mala loptica poleti preko stola…

Fudbaleri i rvači se bave sportovima koji su vremenom počeli sve više da liče jedan na drugi. Shodno tome i njihovi poslednji treninzi pred nastup su slični…

Strelci i streličari uradili su poslednje vežbe za oko i dobitnu pozu…

Odbojkšice su na pripremama bile veoma precizne u svojim očekivanjima…

Plivači jedva čekaju start trke…

Učesnice u sinhronom plivanju pripremile su nam mnoga iznenađenja…

Dizači tegova su imali specijalne pripreme…

Vaterpolisti su imali ubistvene pripremne utakmice…

Rukometašice i košarkašice, ta nežna bića, ljupko će se nadmetati na olimpijskim terenima…

Veslači i skakači u vodu pokazuju poseban entuzijazam…

Rukometaši i biciklisti uradili su svoje motivacione plakate…

Ko nije probao košarku ili odbojku na pesku taj ne zna za ukus lepote u sportu…

Posebno strasna borba za loptu očekuje se u ženskom fudbalu i ragbiju…

Svakako da najveće strasti ipak očekujemo od teniserki i tenisera…

Nole se pripremio da na adekvatan način odgovori na eventualne provokacije iz publike…

Sudije su se pripremile da iz najbližih pozicija kontrolišu regularnost takmičenja…

I linijske sudije su zauzele top pozicije…

Navijačicama i navijačima su stručnjaci iz sportske kozmetike (moleri, lakireri) pomogli da na poseban način izraze svoja osećanja…

Najpuniji deo OI činiće sportisti i navijači iz SAD…

Organizatori su se potrudili da pronađu idealne članove pomoćnog osoblja koji bi trebalo da unaprede ritam mečeva – na primer: sakupljače loptica na teniskim mečevima, sakupljače lopti na fudbalskim utakmicama…

Starije osobe su animirane da učestvuju u posebno organizovanim dopunskim takmičenjima…

Za nekolicinu sportista iz Rusije, kojima je u poslednji čas ipak dozvoljeno učešće na Olimpijskim igrama, ljubazni domaćini su organizovali specijalne terene za treninge…

Pripadnice specijalnih jedinica patroliraju Parizom u civilu i brutalno se obračunavaju sa svakom osobom koja im zamiriše na bezbednosnu pretnju…

Usled ogromne gužve u gradu, stalnih kontrola i potpunog preoblikovanja saobraćaja mnogi stanovnici Pariza su odlučili da pobegnu iz metropole na dve nedelje…

Organizatori Olimpijskih igara se nadaju da će sportisti u toku takmičenja shvatiti da je sreća samo stanje uma i da u svakom trenutku može da se pronađe pozitivan pogled na ostvaren rezultat…

Sportisti koji ipak budu nezadovoljni svojim rezultatima, mogu da računaju na to da će se uvek naći neko od organizatora ko će da ih uteši…

Od publike i učesnika OI očekuje se da najviše vremena provedu u sledeće dve poze…

Malo smo osvetlili OI sa „zadnje strane“ pa da tako i završimo: odbojkašice na pesku će nam pomoći da uz odbrojavanje označimo početak Olimpijskih igara 2024…

10, DEVET

8, 7, 6, 5, 4, TRI

DVA

JEDAN

NULA! IGRE MOGU DA POČNU!

OBLAK U BERMUDAMA – „BLOGU HVALA“ izdanje (maj-jun 2024)

Ako vam nedostaje radijsko izdanje Oblaka ovo će možda da vam malo razdrma raspoloženje i da vas razgali. Nesumnjivo je da nedostaje draž radija, ali to će nadoknaditi neke fotografije i video snimci. BLOGU HVALA pa lepe stvari ne nestaju već samo obuku drugo odelo. I naravno, uvek su u bermudama…

Delići Oblaka su ovde malo izmešani, ali vi ćete već prepoznati Klub ljubitelja pustih ostrva i kratke priče i koktel Oblaka i… sve ostalo.

Ako je SUNCE u duši nema te kiše koja će vam pokvariti dan.

Goran Simonovič

…….

Oni koji žele da radimo do 67. godine i oni koji ne zapošljavaju starije od 50 godina – to su jedni te isti, zar ne?!

Dušan Duka Radosavljević

…….

-Zdravo, ja sam Dobra vila!

-A zašto nosiš sekiru?

-Nisam nešto dobro raspoložena!

Dragan Grković

…….

Ne izlazite iz stana jer – napolju su znojavi ljudi koji hoće da se grle!

Misura Žapče

…….

Povredio sam koleno dok sam kupovao ostrvo u Hrvatskoj

i sad imam otok.

Apstraktni Vicevi

…….

PISMENI ZADATAK IZ FILOZOFIJE

Zadatak: Napišite nešto, na sažet način, o tri sledeće teme:

1. Religija

2. Seksualnost

3. Misterija

Najbolje ocenjen odgovor glasio je ovako:

Bože moj! Trudna sam! Ali s’ kim?

Darko Đuračić

…….

Istorija kaže:

Kada Nemci imaju uvodnu reč, obično Rusi imaju završnu.

Dobrica Maričić

…….

Pola Crne Gore ostalo bez struje.

Druga polovina živi na Vračaru.

Miovrag Stopšit

…….

Čovek se uči dok može da plaća školarinu.

Duško Milenović

…….

Živimo u svetu u kome je lakše izaći iz braka nego iz ugovora za mobilni telefon.

DJ

…….

Na razgovoru za prijem na posao predsednik komisije kaže kandidatu: Zaboravite na sve što ste naučili na fakultetu. To vam ovde neće koristiti!

Kandidat: Ali, ja nisam završio fakultet.

Predsednik komisije: E, onda niste kvalifikovani za ovaj posao!

Društvo sa weba

……..

Razgovaraju pašteta i paradajz u frižideru:

-Što ne spavaš?

-Ne mogu od uzbuđenja.

-Kakvog uzbuđenja?

-Pa, sutra idemo na more!

Zlatko Benić

ZAVRŠENO JE MUZIČKO PRVENSTVO EVROPE…

Zvali smo popa Gvozdena da osvešta televizor posle Eurosonga!

Čika Deka

POČELO JE FUDBALSKO PRVENSTVO EVROPE…

Hit prvenstva za sada je jazavičar iz Španije – pogledajte kako on stoji dok se svira španska himna i šta radi kada se himna završi

ZAVRŠENI SU LOKALNI IZBORI…

Šrafovi sa navojima ponovo su glasali za šraf-odvrtku pa su ocene izbora različite…

Slušam tv reportera i kao da ne gledamo istu utakmicu.

Gledam dnevnik na televiziji i kao da ne živimo u istoj zemlji.

Duško Milenović

Na ogradi u voćnjaku jedne kuće na kraju grada stajao je natpis:

“Prodajem rasnu štenad.”

Neki dečak je pozvonio, a kad se domaćin pojavio, mališan je gurnuo ruku u džep i rekao:

“Imam dva evra i 37 centi. Mogu li da pogledam štence?”

Čovek je dao znak i iz kućice na kojoj je pisalo »Lady« izašla je kuja koju je pratilo petoro štenaca. Jedan je malo šepao.

“Šta mu se dogodilo?” – upitao je dečak.

„Veterinar je rekao da ima blago iskrivljenje šape. Verovatno će da šepa celog života.“

“Kupio bih ga, ako je moguće” – reče dečak.

Gazda je hteo da mu ga pokloni, ali dečak je odgovorio:

“On je jednako vredan kao i drugi, svake nedelje ću da donosim novac dok ne otplatim njegovu cenu.”

„Ali zašto kupuješ bolesnog psa? Neće moći da trči sa tobom niti ćeš s njim moći u duže šetnje!“

Dečak je podigao nogavicu da pokaže svoju nogu. Bila je iskrivljena i imala je metalnu šipku.

“Znate, ni ja ne mogu da trčim, pas treba nekoga ko će da ga razume.”

Nakon što je preminuo Lorens Entoni, čuveni južnoafrički istraživač poznat kao „šaptač slonovima“, krdo slonova koje je spasao i odgojio krenulo je na 12-časovni put do kuće u kojoj su bili Entonijeva supruga i deca. Ostali su tu dva dana u tišini. Tačno godinu dana nakon njegove smrti, ponovno su došli do njegove kuće. Taj fenomen nauka nije uspela da objasni. Naučnici su odavno utvrdili da slonovi imaju svoje rituale i da pate kada umre neki od njih, ali nisu znali da to može da se odnosi i na druge vrste. Lorens Entoni je bio gromada od čoveka. Nakon američke invazije na Irak 2003. godine, uspeo je da spase malobrojne preživele životinje iz bagdadskog Zoo vrta. I u samom gradu je pronašao još nekoliko njih i prebacio ih na sigurno. Ceo svoj životni vek je pomagao slonovima. Imao je sposobnost da umiri traumatizovane slonove, da dopre do njih i da zadobije njihovo poverenje. Entonijev sin Dilan je bio duboko dirnut, kada je video slonove ispred kuće. Nije shvatao kako su oni znali da je njegov otac preminuo. A na pomenutu godišnjicu bio je iznenađen još više.

Žali mi se komšija:

Više ne razumem ovo današnje vreme. Nađeš devojku i odmah ne valjaš.

Ćale te se odriče…

Keva ti se rasplače…

Žena sa decom ode kod svojih.

DJ

…….

Vrebaju dva kanibala u grmu ispred bolnice i ugledaju debelog oftalmologa kako izlazi iz zgrade i približava im se.

Ozari se jedan:

– AUU, EVO JEDNOG S O Č N O G!!!

Apstraktni Vicevi

Kiša pada

TRAVA – 10 evra!

MISTER X

Priča jedna žena novoj poznanici:

-Dete mi je danas imalo slikanje u vrtiću i baš se lepo obukla, isfenirala, našminkala i sve su joj se devojčice divile.

-Lepoooo, a koliko ta lepotica ima godina?

-Dete mi je vaspitačica…

UZ VISOKE LETNJE TEMPERATURE POČELE SU PRIPREME ZA GODIŠNJE ODMORE…

Ovo bi na leđima svog muškarca napisala samo izuzetno zaljubljena žena, zar ne? To me je podsetilo na jednu pesmu koju je Joca Grujić često puštao u Oblaku. „I Know My Love“ je njen naziv i najpoznatija je u zajedničkom izvođenju grupa The Corrs i The Chieftains. Reč je o irskom tradicionalu koji opisuje zaljubljenu devojku. Njena ljubav je, međutim, najblaže rečeno jedan mangup koji se ne ponaša baš prema njenim očekivanjima. Ipak, ona ga ludo voli! A šta je u svekolikoj prirodi lepše, jače i simpatičnije od zaljubljene žene?

Predstavljam vam tri verzije ove pesme. Prvi video je spot pomenute dve grupe – prikazano je snimanje pesme u improvizovanom studiju. Obratite pažnju na aranžman, duvače, instrumente „od žice“, prateće vokale i posebno na ritam sekciju:)) Drugi klip su razigrane devojke iz grupe Celtic Woman, a treći je veoma specifično izvođenje pesme uz stari irski instrument i predivan glas Ane Tam. U ovom klipu su i titlovi „u pokušaju“, ali mogu nešto da znače mnogima od nas.

„Voleti nekoga je isto kao i useliti se u novu kuću. Isprva se zaljubiš u sve te nove stvari, svakog jutra si ushićen što one pripadaju baš tebi i pomalo se plašiš da bi neko iznenada mogao da uleti i objasni ti da je došlo do grozne greške i da zapravo uopšte ne bi trebalo da budeš na tako divnom mestu.

A onda, tokom godina, zidovi postaju oštećeni, nagrize ih vreme, drvo se tu i tamo ošteti i onda zavoliš tu kuću, ne zbog njene savršenosti, nego zbog njenih nedostataka. Znaš joj sve kutke i pukotine. Znaš šta da učiniš kada zapne ključ u bravi, a napolju je jako hladno. Znaš koja se od podnih dasaka savije kada nagaziš na nju i znaš kako tačno da otvoriš vrata ormara, a da ne škripe. I sve su to male tajne koje znače dom.“

Frederik Bakman

Za ovu kuću kažu da je najusamljenija na svetu. Nalazi se na jednom „pustom“ ostrvu koje pripada Islandu.

…….

Pokušaj da zaboraviš nekoga koga voliš, je kao da pokušavaš da se setiš nekoga koga nikada nisi sreo…

RADIO STOPER

…….

Moramo da u svaki dan ubacimo malo mašte da ne bismo umrli od stvarnosti!

REJ BREDBERI

U JUNU JE ZAVRŠENA ŠKOLSKA GODINA…

Paralelno sa prvenstvom Evrope u fudbalu (EURO 2024) počelo je prvenstvo Južne Amerike (Copa America). Pravi izazov za velike ljubitelje fudbala…

Porazi u fudbalu prekrili su vesti o uspesima u drugim sportovima – svaka čast ovim momcima:

Košarkaški i fudbalski klub Partizan počeli su sezonsko presvlačenje…

Ovaj crno-beli stil podsetio me je na dirke klavira i na priču o jednom instrumentalu. Pre nekih 13 godina tražili smo odgovarajući instrumental za neke važne programske vesti na Beogradu 202. Trebalo je da bude zvonak, lako pamtljiv, sa „zaraznom“ temom… I, kako to obično biva, kad nešto uporno tražiš obično naletiš na to u momentu kada to najmanje očekuješ. Sasvim slučajno nas je pronašla jedna balerina iz muzičke kutije i odabrala nas za svoje društvo u predstojećim godinama. Instrumental se prošetao po celoj 202-jki i na kraju se zauvek zadržao u Oblaku. Često smo ga u programu, po želji nekog iz publike, puštali bez pratećeg govora, kao integralnu pesmu. „Music box dancer“ je komponovao Frenk Mils i slede dva video klipa sa ovom temom. Prvi klip je sastavljen od raznih veštih akrobacija nekoliko balerina i veoma je zarazan i za gledanje. Drugi klip predstavlja obradu pesme za bubnjeve koju je uradio Medžik Džons – obratite pažnju na njegove face pošto su mu u slušalice pustili melodiju koju je trebalo da prati na bubnjevima (pravi dokaz da je muzika u stvari – IGRA).

KIŠA: Da krenem?

NEBO: Može, kreni, ja se oblačim!

Ne mogu da preplivam 10 kilometara prsno, ali zato mogu da preležim 10 sati leđno!

…….

-Gde ćeš ove godine na more?

-U Grčku!

-Gde tačno?

-Na TERASOS!

…….

Zbog ekstremno visokih temperatura,

preporuka je da se ne izlazi napolje od 10 ujutro do 17. septembra.

Goran Simonović

…….

Volim da grlim ljude koje mrzim. Na taj način tačno znam koliku rupu treba da iskopam u svom dvorištu.

MARSUPILAMI

…….

Napravili su bolnice u kojima nema ko da radi, stadione na kojima nema ko da igra i puteve po kojima nema ko da vozi. Ako ovako nastave, očekujem da će uskoro napraviti i izbore na kojima neće imati ko da glasa!

NN lice

…….

Naša realnost je čist nadrealizam.

Slađan Martinović Bukovski

…….

-Ljubinka, sine, ide tata na gej paradu!

-A mama?

-I ON će!

…….

Razgovaraju dve poznanice:

-Zbog mene je frajer došao iz Nemačke u Novi Sad, samo da me vidi!!

-Zbog mene je majstor zaustavio autobus u Sremskoj Mitrovici… da bih mogla da piškim!

…….

Kada mladi i obrazovani ljudi zaključe da je religija za zatucane i glupe, onda počnu da idu na jogu i da grle drveće, pa onda izgledaju još pametnije.

SINAJSKI

…….

10 odsto sukoba nastaje zbog razlike u mišljenju.

90 odsto sukoba nastaje zbog pogrešnog tona glasa.

Društvo sa weba

…….

Danas je zabeleženo prvo paljenje klime u Pirotu!

Čika Deka

…….

Ako se ovi ne skinu, narod neće imati šta da obuče.

Goran Ivanković Gorki

…….

Polako se prilagođavam letnjoj odeći.

Za sada su mi samo NAOČARE taman!

Sela sam u stolicu kod mog frizera i rekla mu: Učini da izgledam seksi!

Na te reči on je izvadio bocu vinjaka iz fioke i dobro nategao…

Devojčica

…….

Ne bi trebalo da krivimo nikoga ko prođe kroz naš život.

Dobri ljudi donose nam sreću. Loše osobe daruju nam iskustvo. Najgori ljudi daju nam lekciju.

Najbolji ljudi daruju nam uspomene.

Došlo je vreme da zamisliš želju. Čim je zamisliš klikni na sledeću pesmu (Pentatonix – Bohemian Rhapsody) i zažmuri… Ma, sve znaš:)) Samo, pažljivo odaberi željicu – nemoj kao kučence sa sledećeg crteža…

A sad – klikni na pesmu…

Svakog prvog utorka u mesecu, na ovom mestu, pod firmom „Oblak na bis“, naći ćeš novo „BLOGU HVALA izdanje“ Oblaka u bermudama. Čisto da ne zafali:))) Do daljeg. A na ostatku bloga naići ćeš na mnoge sadržaje koji možda mogu da ti budu zanimljivi. Predlažem ti povremenu šetnju po blogu i želim ti mnogo nestvarnih i neočekivanih Oblaka koji donose sreću.

DOŠAO JE RED NA LAVIĆE I NJIHOVE SRODNE DUŠE…

O NJIMA DANAS PEVA DŽENIFER MADUKA… Ćao, ćao, ćao, ćao, ćao:))))))))))))))))))

JUN 2024 – O IZBORIMA, VOZIĆIMA, BISERIMA, URMAMA, BIZONIMA I JEDNOM NEPOSLUŠNOM BUMERANGU

piše: Darko Kocjan

Bilo je to 1960. godine, na području Kaira, u delu grada pod imenom Abasija. Kao rezultat nemara bolničkih čuvara, iz jedne psihijatrijske bolnice su na ulice uspela da pobegnu 243 pacijenta. Bilo je neophodno hitno sprečavanje posledica ovog događaja i što brže rešenje problema. Stoga je direktor bolnice pozvao doktora Džamala koji je poznavao sve odbegle pacijente, da hitno smisli način kako da ih vrate nazad u bolnicu. Doktor je brzo došao na ideju kako da to uradi. Zamolio je deo bolničkog osoblja da stanu iza njega u kolonu kao vozić i da tako izađu na ulicu, oponašajući pritom zvuk lokomotive. Dogodilo se upravo ono što je doktor očekivao – na taj način je uspeo da okupi pacijente u vozić i da ih vrati u bolnicu.

Međutim, tada se pojavio novi problem. Broj odbeglih pacijenata bio je 243, a nakon povratka u bolnicu u voziću je izbrojano 612 osoba.

Oduvek sam se pitao koliko bi dug vozić bio kod nas danas.

Nakon svakih demokratskih izbora u Srbiji, regionu (pa bogami i na zapadu), nije teško zamisliti gomilu prevaranata koji su, svaki od njih ponaosob, uoči tih izbora formirali svoje voziće na ulicama i uz usklike „ćihu, ćihu, ćihu hu“ okupljali pastvu koja je svoju „pismenost“ trebalo da dokaže zaokruživanjem određene ponude na izbornom listiću.

Jedan kandidat za funkciju se vraća kući sa upravo završenih izbora i kaže ženi: Pobedili smo!

Lažeš, nasmejano će ona.

Sada više ne moram, odgovara joj on.

Reklo bi se da je to sve što treba da znamo o kampanjama i potonjem junskom glasanju. U osnovi, ljudi nisu sasvim krivi ukoliko u periodu nakon izbora požale što su dali glas nekoj opciji. Sasvim običnom čoveku, zatrpanom informacijama (u kojima se doslovce davi) uz opterećenje svakodnevnom borbom za opstanak, teško je da prepozna laž od istine. Još teže mu je da odredi šta se krije iza prikazanog „izloga“ i stvarne vrednosti nekoga ko mu se nudi na izborima, baš kao i na fotografiji lepe, mlade devojke i neugledno obučenog čoveka. Doslovno su pobrkani utisak na prvi pogled i očekivanje dobrih namera.

Tradicionalni mediji su, u skladu sa sopstvenim interesima, dobijenim uputstvima i već publici poznatom političkom orijentacijom, veoma često izvrtali (danas se kaže „spinovali“) činjenice i pojedinim učesnicima izbornog procesa obrnuli uloge: stvarne žrtve političke rašomonijade su predstavljane kao agresori i obrnuto.

Kada je reč o medijima, njihovo delovanje opisuje jedna stara priča o jednookom kralju koji je pritom imao i jednu kraću nogu i jednu kraću ruku. Jednoga dana on je poželeo da narednim pokolenjima ostavi svoju sliku za uspomenu i naredio je slugama da pozovu najboljeg slikara da je uradi. Kada je umetnik došao i video vladara, brzo je počeo da slika i na kraju je pokazao kralju svoje delo. Na platnu: kralj bez oka, sa kraćom nogom i kraćom rukom. Šta, uzviknu vladar, da me buduće generacije pamte kao neku rugobu? Ne može tako! Naredio je slugama da slikaru odseku glavu i da pozovu sledećeg. Naredni umetnik je čuo šta se dogodilo sa njegovim kolegom i zato je uradio sliku na kojoj je kralj imao oba oka, kao i potpuno jednake ruke i noge. Kada je kralj video sliku uzviknuo je: Šta, da me buduće generacije pamte kao lažova? Ne može tako, secite mu glavu. Potom sluge pozvaše trećeg slikara. On je čuo šta se dogodilo prethodnoj dvojici, malo je razmišljao i onda uradio traženu sliku. Kralj je pogledao umetnikovo delo i oduševljeno rekao: Odlična je slika, nagradite ovog čoveka. A na slici je bio kralj u lovu. Jednom nogom je kleknuo na tlo, a drugu savio u čučanj. Jednom rukom je uhvatio vrat puške, a drugu je držao savijenu sa prstom na obaraču. Jedno oko mu je bilo zatvoreno dok je drugim nišanio. Izgledao je otprilike kao lovac na ovoj fotografiji.

Dakle, ne vidi se da mu je jedna noga kraća, da mu je i jedna ruka kraća od druge i da nema jedno oko. Njegova poza krije stvarnost od ljudi.

Kažu da  je ovo priča koja je opisivala socrealizam: prikazivanje samo dobrih strana organizacije društva, a prikrivanje nedostataka.

U stvari, priča opisuje višedecenijsko delovanje medija u celom svetu (posebno na zapadu) – isticanje činjenica koje ne mogu da naškode, a sakrivanje onih koje mogu.

Danas je, međutim, u trendu drugi slikar. Već više godina, a posebno od početka sukoba u Ukrajini i stvaranja novog, multipolarnog sveta, mediji se ne ustručavaju da „slikaju“ potpuno lažno viđenje događaja, ljudi i pojava. Tako je bilo i na junskim izborima.

Dakle, čekamo da u modu uđe prvi slikar, onaj koji prikazuje stvarnost putem činjenica (bez obzira što će to ljutiti vladare).

Dok istina nađe put, laž obiđe svet – stara je izreka. Ovo je tačno, ali je tačna i činjenica da je sve više ljudi koji proveravaju putem medija servirane vesti i na taj način traže one kojima će ukazati poverenje. Možda je ovaj proces sporiji nego što bismo želeli, ali je izvestan.

Osim svega ovog, uvek treba imati u vidu „da se danas laži ne ponavljaju učestalo da bi ljudi poverovali u njih, već da bi se stvorila zbrka kod primalaca poruka“. A ta konfuzija u našim glavama treba da proizvede prvo lavirint misli, a potom ravnodušnost, letargiju, apatiju i odsustvo svake želje za nekim buntom ili razumnom potragom za rešenjem problema.

Vrlo jasne poruke koje je pokret „MI – glas iz naroda“ slao u vezi sa borbom protiv korupcije u Beogradu nisu kod ljudi izazvale i jasne slike te borbe na osnovu „recepta“ koji im je kazan. To pomalo podseća na priču o jednom istočnjačkom učitelju koji je svojim učenicima u jednom momentu pokazao prstom na Mesec, a svi učenici su pogledali u njegov prst. U vreme izbora transparent sa parolom ima ulogu prsta iz priče.

Zamislimo sada sledeću situaciju – sedimo u kafiću sa prijateljem i živo raspravljamo o važnim temama. U jednom trenutku prijatelj nam kaže: Slušaj me sad pažljivo, imam jednu sjajnu ideju i moram da ti je kažem! U tom momentu čovek koji sedi za obližnjim stolom u društvu dve osobe počinje da viče. Okrećemo glave prema njemu. Događa se žestoka svađa, osobe za stolom ustaju, preti fizički obračun, žena za stolom iza nas počinje usplahireno da viče da treba pozvati policiju, dolaze konobari da smire posvađane goste, ljudi sa ostalih stolova dobacuju razne ružne reči, u kafić ulaze dva policajca, prilaze posvađanim gostima, pokušavaju da ih smire, ne uspevaju u tome pa i oni počinju da viču na njih… konobarica nam prilazi i sa molećivim izrazom lica nam govori da bi trebalo da naplati pića sa našeg stola jer joj se završava smena, zbunjeno joj dajemo novac, ustajemo u trenutku dok je svađa i dalje u toku, padaju svakojake teške reči, izlazimo sa prijateljem, on žuri – svađa nam je progutala vreme – kaže: Videćemo se ovih dana… Kod kuće pričamo porodici šta se danas dogodilo i u jednom trenutku se setimo: Prijatelj je hteo nešto važno da nam priča… Imao je neku sjajnu ideju… Šta li je to želeo da nam kaže… Svađa je potpuno skrenula naše misli! Izgubili smo vreme obuzeti svađom nama nepoznatih ljudi.

Velike ideje ne nestaju, ali je propuštena prilika da ih saznamo u pravo vreme.

Prepirke, svađe, oštre reči, klevete, pretnje – to su sve stvari koje mediji potenciraju jer one uspešno zarobe pažnju publike.

Svojevremeno su se Aleksandar Tijanić i Bogdan Tirnanić dogovorili da se jedno vreme prepucavaju i vređaju putem novinskih kolumni. Krenula su obostrana omalovažavanja i ponižavanja. Prepričavale su se teške reči, a tiraži novina su rasli – niko nije imao utisak da je reč o nameštenoj svađi. Prepirka je najkomercijalniji način skretanja pažnje sa suštine priče. Ujedno je i najjevtiniji način dolaska do veće gledanosti/čitanosti/slušanosti. Koliko ste puta u tv studiju gledali aktere sa političke scene kako jedan drugome upadaju u reč, viču i prepiru se kao pijandure u krčmi pred fajront. Koliko ste puta poželeli da ih voditelj sve istera iz studija i prekine emisiju. Ali, to se nikad nije dogodilo.

Nekako, uvuklo nam se u naviku da očekujemo da izborne kampanje budu prljave. Da bude mnogo obračuna. Da se izborni trkači maksimalno vređaju. Ponašamo se kao ona publika koja posmatra  auto-trke da bi videla eventualni sudar, nesreću…

Svaka svađa je prava poslastica za vlast…

prevod sa engleskog:

„Kralju, ne treba da ulaziš u borbu sa njima. Samo treba da ubediš ljude sa vilama da ovi drugi, ljudi sa bakljama, hoće da im oduzmu njihove vile.“

Zavadi pa vladaj – to mu dođe skoro kao teorija zavere. A kad smo već kod te teme ne mogu da odolim a da vam ne prepričam jednu objavu na Fejsbuku u kojoj je postavljeno pitanje „Koja je najluđa teorija zavere za koju ste čuli?“ Duhoviti momak se odmah javio sa odgovorom: Da je Đilas opozicija Vučiću!

Dođosmo i do najefektnijeg oblika „institucionalnog ili ličnog PR-a“ koji danas često koriste autokrate na vlasti, mnogi političari, ali i mediji. To je________  . Da, da, tačno tako kao što ne piše! Reč je o ignorisanju. Jednostavno – ako si problem (ili konkurencija), ti u stvari ne postojiš. Ne pominjemo te. Ne odgovaramo na tvoja pitanja. Nemamo komentar. Pravimo se nevešti. Ne prenosimo tvoje izjave i saopštenja za javnost. Ne radimo intervjue sa tobom. Nema nas na tvojim konferencijama za medije…

Ignorisaćemo čak i tvoja zapažanja u kojima tvrdiš da si ignorisan.

I za ovo postoji lek, samo treba biti uporan, istrajan duhovit i lukav. (O tome više u nekom posebnom tekstu)

U sledećoj priči pratimo čoveka i njegovu ženu kako se, jašući na magarcu, vraćaju sa njive posle napornog rada. Prolaze pored nekih ljudi koji ih posmatraju i komentarišu: Vidi ovo dvoje sadista kako su opteretili jadnu životinju!

Sutradan, u isto vreme prolaze pored istih ljudi. Sada čovek jaše magarca, a žena pešači pored. Ljudi komentarišu: Vidi ga kako je okrutan – pušta jadnu ženu da ide peške.

Trećeg dana žena je na magarcu, a čovek pored ide peške. Isti ljudi komentarišu: Kako je glup! Pustio je ženu da jaše sama!

Četvrtog dana oboje idu peške pored magarca. Komentar ljudi: Vidi kakve su budale, ne znaju da iskoriste magarca!

Veliki broj članova X (Tviter) zajednice, kao i „komentatori“ video zapisa sa Jutjuba ponašaju se upravo kao posmatrači iz prethodne priče. Oni su unapred odlučili da će da pljuju i omalovažavaju nekoga ili nešto i samo gledaju kako će to da urade. „Hejteri“, „botovi“, „oblici života“ – nazovite ih kako želite – jasno je da svi oni, svesno ili nesvesno smetaju pravim idejama da nesmetano izađu na svetlo dana.   

Čak i ako neki od glasača nisu bili žrtve do sada pomenutih medijskih zamki režiranih od strane vlasti, sačekala ih je poslastica u obliku „hipnotisanja poznatim, prepoznatljivim licima“. Osobe koje smo često gledali na televiziji teže prepoznajemo kao jeftine prevarante ili one koji će izneveriti naša očekivanja. Najčešće je upravo suprotno našem doživljaju, ali hajde da to i pokažemo

Fotografija Maradone, Pelea i Platinija sa Svetskog kupa 1986. godine. Tada je Maradona vodio kampanju protiv droge, Platini protiv korupcije, a Pele se zalagao za prava dece. Vreme je prolazilo. Maradona je postao narkoman. Platini je isključen iz fudbalske administracije zbog korupcije. A Pele je odbio da prihvati svoju biološku kćer Sandru Reginu Arantes, koja je rođena kao rezultat njegove afere sa kućnom pomoćnicom (1964). Sandra Arantes je podnela tužbu protiv Pelea. Dobila je slučaj sa rezultatima DNK testova, a kasnije je napisala knjigu „Kćerka koju kralj nije želeo“, u kojoj je opisana afera njene majke.

Dve važne lekcije za sve: Niko nije savršen; Izgled može da vara.

Dakle, pored bestidnog laganja od strane medija i političkih protivnika, ignorisanja od strane istih, montiranih svađa koje su skretale pažnju u kratko vreme izborne kampanje, izvrtanja činjenica i sakrivanje onih koje mogu da naškode, „hejterskog“ izluđivanja i hipnotisanja glasača poznatim osobama, pokret „MI – glas iz naroda“ se na lokalnim izborima susreo sa još mnogo nepravdi i nevolja. Pominjemo samo neke: kratko vreme za predstavljanje programa usled šest dana praznika u sred vremena za prikupljanje potpisa građana, nedostupnost notara (ili njihov rad samo u radno vreme kada mnogi ne mogu da dođu na mesto gde se prikupljaju potpisi), nedostatak finansija za kampanju i pravljenje infrastrukture organizacije jer je „dobri čika doktor“ Nestorović odlučio da otme pare koje pripadaju pokretu (beše li Superhik onaj junak iz stripa Alan Ford koji se stalno opijao i u takvom stanju otimao siromašnima da bi oteto davao bogatima).

Pri svemu tome nekoliko političkih suparnika je formiralo jake koalicije jer „pozicija vlasti“ za njih nema alternativu. Usput, koalicija se može predstaviti fotografijom na kojoj igrači iz neke reprezentacije polažu ruke jednu na drugu pre početka utakmice. Međutim, ruke tih igrača, ako je reč o političkoj igri, mogu da stvore i neke druge oblike koji baš ne oslikavaju slogu.

Na sve to dodajmo i da je predsednik svih građana bio i noseće ime na listi koalicije predvođene SNS-om na šta, po moralu, nema pravo.

Imam utisak da je to pomalo i ponižavanje njegovih glasača – kao da oni ne znaju u kojoj je on partiji. To je pomalo i omalovažavanje partijskih kolega – kao da bez njega nisu imali šanse na izborima.

Nakon što su izbori okončani u atmosferi „utakmice visokog rizika“ uz neskrivenu netrpeljivost učesnika i veliku količinu njihovih nepristojnih, čak i brutalno ljigavih izjava, došli smo do „kontinuitet situacije“.

Stoga: u daljem periodu očekuju se novi arhitektonski i građevinski poduhvati novih-starih beogradskih vlasti o kojima će brujati mediji. A evo kako bi to moglo da izgleda…

Očekuju se i „nadahnuti i zaokruženi projekti“ u kojima postoji jasan, ekološki cilj…

Pitamo se da li će leva strana Dunava dobiti kanalizaciju ili će sve ostati samo na priči…

Pitamo se i da li će Banat dobiti vodu za piće ili samo neki spomenik u“expo“ fazonu…

Da li će čika Savo, čika Dobrica i deda Nestor uspeti da sačuvaju Generalštab svojim aktivnostima u beogradskom parlamentu? Imaju li znanje, snagu, želju i volju za to? Ili će ova zgrada-simbol ostati samo zalogaj pred kompletan „američki doručak“…

I? Šta sad da se radi?

U trenutnoj situaciji, uz sumorne pretpostavke budućnosti, mnogi bi odustali. Ali, mnogo je primera onih koji su se uzdizali nakon svakog pada. Da li su Rusi odustali od borbe pošto su Napoleonu na „poklon“ dali spaljenu Moskvu. Dok su prelazili preko planina u Albaniji verovatno su mnogi naši preci pomišljali na odustajanje, ali je pobedila istrajnost i ogromna želja da se pobednički vrate u otadžbinu. Požrtvovanost, upornost i vera u ideje koje donose boljitak su se manifestovale mnogo puta i na ne tako krupnim primerima. Mnogo je sportista koji su se vraćali u igru nakon „pada“ i postizali velike uspehe. Argentina je poražena na prvoj utakmici prošlog svetskog prvenstva u fudbalu od autsajdera, a na kraju je osvojila titulu…

Od svojih stremljenja nikad nije odustao ni Hose Muhika. Kao mlad se borio kao tupamaros za slobodu svoje nacije, a potom je proveo 12 godina svog života iza rešetaka kao vojni zatvorenik. Na kraju je postao predsednik Urugvaja 2010. godine. Važio je za najskromnijeg predsednika na svetu. A skroman je ostao i kao penzioner. Odbio je da prima penziju, a svoj dom i posed je poklonio namenivši ih za oko stotinu dece koja su ostala siročići tokom Sirijskog rata. Svojevremeno, kao “najsiromašniji predsednik na svetu”, nije imao telohranitelje, vozio je “bubu”, živeo na farmi, a oko 90 odsto od svoje mesečne plate (koja je iznosila oko 12.000 dolara) donirao je u dobrotvorne svrhe. Tu nije kraj – predsedničku palatu koristio je samo za sastanke i susrete s državnicima, ali tokom hladnih dana tamo su boravili beskućnici i njihove porodice. Tokom njegove vladavine Urugvaj je bio treći po razvijenosti na kontinentu i jedna od retkih država koja je uspela da izbegne recesiju i zadrži pozitivnu stopu rasta. Danas živi u seoskoj kući zajedno sa svojom ljubimicom, tronogom kujicom. Kaže da živi kao većina, a ne kao manjina urugvajskog naroda i da tako treba da žive i svi ostali lideri – životom običnog građanina. Sve ostalo je besmisleno i lažno. I smatra da, ako predsednik ne može da se prošeta slobodno ulicom bez telohranitelja, znači da je nešto opasno zgrešio.

Njegov moto je: „Mržnja i pohlepa vas čine glupim“. 

Očigledno je da idemo dalje – nema odustajanja, Priča se nastavlja čak i uprkos sledećim opisima naše stvarnosti.

Reč je o komentarima sadašnjeg društvenog trenutka U Srbiji koje su efektno dali aforističari i autori raznih grafita:

Šta je to apatija? Ne znam i ne zanima me.

Srbija ima najbolju opoziciju na svetu. Svaka vlast na planeti bi je poželela.

Mnogi tvrde da je Srbija duboko podeljeno društvo, mada polovina Srba misli suprotno.

Kakva je razlika između crne i glasačke kutije? Nikakva! I u jednoj i u drugoj su glasovi pre nesreće!

Izbori u Srbiji su kao večernji izlazak. Lepo se obučeš, izađeš i izabereš s kim ćeš da provedeš noć!

Nesporno je da neprestano ponavljanje sličnih izbornih priča u višedecenijskom kontinuitetu mnoge podseća na čuveni film „Dan mrmota“ ili na nešto već viđeno (deja vu).

Gledajući s pozicije nosilaca vlasti, svako raspisivanje izbora i potonji izborni proces verovatno njih podseća na stalno bacanje bumeranga – vlast im se uvek vraća. Zato podsećam na grafit „Neposlušni bumerang se ne vraća. On leti u slobodu“. Neko reče: Hajde da pronađemo taj bumerang.

Pokret „MI – glas iz naroda“ je kroz svoje članove uložio mnogo energije u stvaranje svog programa, okupljanje prvih pristalica i učešće na izborima. Stvoren je temelj što je veliki uspeh. Mada, taj uspeh za mnoge nije vidljiv na prvi pogled.

Nestrpljenje i ostrašćenost su, kao osećaji, nadvladali mnoge druge vrednosti koje bezrazložno krijemo u sebi. Ocene izbornih rezultata su stoga najčešće crno-bele. Ali, hajde da onda na jednoj crno-beloj slici pogodimo da li se mačak na njoj kreće uz ili niz stepenice…

Moj utisak je da se penje.

One koji ipak bolno doživljavaju rezultate izbora podsetićemo na priču kako nastaje biser.

On je, u stvari, ništa drugo nego zaceljena rana jednog bića.

Verovatno znate da školjka koja nije ni na koji način ozleđena, ne proizvodi bisere.

Biser je proizvod bola, rezultat ulaska strane ili neželjene supstance, kao što je zrno peska, u školjku.

Unutrašnjost ljuske školjke je sjajna supstanca koja se zove sedef. Kada zrno peska uđe u njega, ćelije sedefa počinju da rade i prekrivaju zrno peska u slojevima kako bi zaštitile bespomoćno telo školjke.

Rezultat je prekrasan biser.

Da bi se zaustavila korupcija u Beogradu potrebno je šest meseci – to je procena Branka Pavlovića koji je svojevremeno (2004) sa svojim timom zaustavio krupnu korupciju u državi za mesec dana.

Videćemo da li će ostali učesnici izbora koji su najavljivali borbu protiv ove pošasti učiniti nešto u Beogradskom parlamentu i na terenu. Ako se ništa ne dogodi do januara 2025. godine to znači da će svaki građanin prestonice izgubiti 500 do 800 evra. Naime, da bi se namirile strane koje učestvuju u korupciji obično poskupe usluge javnih preduzeća, neki porezi i takse, još neki artikli i usluge… Ukoliko primetite početkom sledeće godine da vam fali novca u buđelaru za razne stavke onda to znači da neko podmiruje svoje „mitske“ troškove.

Šta mislite o ideji da sva deca do 10 godina starosti za rođendan dobijaju poklon od grada? Novac koji bi se uštedeo po zaustavljanju korupcije mogao bi da se utroši u ovu svrhu. Ili za rešenje problema beskučnika. Ili… Pažljivo pratimo događaje koji slede.

Jedna izreka kaže: Ko sadi urme, taj ne bere urme. To je zato što je u prošlosti urmama trebalo nekoliko desetina godina da proizvedu prve plodove. Jednom je neki mladić zatekao starijeg čovjeka kako sadi urme i odmah upitao: Zašto sadite urme ako ih nećete jesti? Čovek je odgovorio: Da svi misle kao ti, niko ne bi jeo urme. Naše akcije danas odražavaju budućnost. Ako nije vreme za žetvu, vreme je za setvu!

Stoga…

U ime svih pet osnivača pokreta „MI – glas iz naroda“, kao i svih članova koji su zdušno radili na utemeljenju ideja boljeg sutra, Branko Pavlović je uputio poziv svim ljudima dobre volje i onima koji su svoj glas dali pokretu.

Ukoliko se u narednom periodu pokaže da u Beogradu nema ništa od borbe protiv korupcije, bilo da je reč o vlastima ili ostalim izabranim predstavnicima građana, ukoliko ne krene reorganizacija rada javnih komunalnih preduzeća, ukoliko se stambena politika ne bude vodila po principu „stan je životna potreba, a ne privilegija“, ukoliko se ne sprovede niz rešenja gorućih problema onda na sledećim izborima postoje DVE mogućnosti.

PRVA je da građani svoj glas preusmere nekom ko to zaslužuje – radom, znanjem, dokazanom stručnošću, predviđanjima koja su se obistinila, poštenjem… Nekom ko je postupao kao bizon! Naime, bizon je jedina životinja koja, za razliku od ostalih, ne beži od oluje nego juri ka njoj, znajući da će ista tako brže da prođe.

DRUGA je da izađemo na ulicu, uhvatimo se u „vozić“ koji prolazi i da usklikujemo stare parole: Ćihu, ćihu, ćihu hu… U ovom slučaju to neće biti primer infantilne regresije već nešto mnogo luđe. Nešto kao Leteći cirkus Montija Srbina!

P. S.

Ivin voz sa vozićima sa početka i kraja ovog članka nema nikakve veze. On je personalizovan, sladak, izuzetno drag i namenjen je igri naše dece i njihovoj sreći. Zauvek.

NAJSLAĐE SE OSTAVLJA ZA KRAJ – 14!

 

piše: Darko Kocjan

 

Bio jednom jedan kralj i imao četrnaestoro dece. Ali je znao samo za troje… Tako počinju moderne bajke. Poput onih starih bajki i ove savremene iz sve snage nastoje da imaju srećan kraj.

A šta bi to mogao da bude srećan kraj?

Početak, za sada sluti na dobro. U nazivu pokreta „MI – GLAS IZ NARODA“ postoji 14 slova. I Branko Pavlović, kandidat za gradonačelnika ispred pokreta, u imenu i prezimenu ima 14 slova.

Igrom sudbine pokret se na izbornoj listi nalazi pod brojem 14. Čovek bi rekao da postoje stvari koje zaista nisu slučajne.  

U sledećim rečenicama svi izrazi i reči pod navodnicima imaju 14 slova. Konačni ciljevi pokreta su „slobodna Srbija“ i „naše blagostanje“. Kada je reč o Beogradu, ako gradonačelnik bude „pošten i stručan“, prva na redu je „reorganizacija“, sledeći stepenik je „mi bez korupcije“ i u tom slučaju važiće zaključak „MI je srećan kraj“.

Obiđimo sada svet u četrnaestoj brzini.

U Platonovoj numerologiji broj 14 je tajna formula za postizanje stanja mira na svim nivoima. Moderna numerologija ga smatra brojem humanitarnog rada, kibernetike, kompjutera i budućnosti. Po Nostradamusu 14 je broj velike sreće. Po kineskoj numerologiji broj 7 predstavlja sreću, a broj 14 samim tim dvostruku sreću.

14 označava poštovanje, radoznalost i uvažavanje. Broj 14 je pentagram i kao takav, predstavlja vladavinu duha nad materijom koja mu je podređena. Anđeo broj 14 želi da postanemo hrabri i da napravimo prvi korak na svom putu. Dobro bi bilo da zato upamtimo da svaki veliki san počinje malim i opreznim koracima.

Ako saberemo komponente (cifre) u broju 14, dobićemo peticu. Ona prenosi komunikacijske i pregovaračke veštine. Nosioci ovog broja su rođeni govornici. Lako privlače pažnju publike i znaju preneti svoje misli jednostavnim rečima. Oni su simpatični ljudi velikog srca: nisu im strani milosrđe i osećaj saosećanja. Takve osobe nikada ne ostavljaju svoje prijatelje i rodbinu u nevolji. Odsustvo emocionalnih ispada omogućava nosiocima ovog broja da završe sav posao koji su započeli. To su odgovorne osobe, spremne da odgovaraju za svoje postupke.

14-og u mesecu rođeni su: Ingmar Bergman (švedski režiser i scenarista), Dragoslav Avramović (deda Avram, bivši guverner Narodne banke Jugoslavije), glumci Rade Marković i Rodžer Mur, slikar Ljuba Popović, Ivan Petrović Pavlov (ruski fiziolog i dobitnik Nobelove nagrade za medicinu), Jan Masarik (češki političar), Bogdan Tirnanić (novinar), Rene Gošini (autor stripa Asteriks), Vim Venders (nemački režiser), Klod Mone, Nehru, Džejn Birkin, Vanja Grbić, Če Gevara, Solouhin, Ljubomir Tadić (akademik), Koča Popović, Mika Antić, Riči Blekmur (Deep purple), Johan Štraus, Albert Ajnštajn…

U 14. veku dogodio se boj na Kosovu.

Bastilja je pala 14. jula.

14 je stihova u sonetu.

Betovenova Mesečeva sonata poznata je i kao Sonata za klavir broj 14.

Četrnaesto slovo azbuke je LJ. Najpoznatija reč koja počinje ovim slovom je LJUBAV.

A sada nešto za ljubitelje fudbala – taman pred EURO 2024.

Da li biste voleli da gledate tim u kojem bi golman bio Valter Zenga, u odbrani bi igrali Luisao, Kafu i Žulio Cezar; na sredini terena našli bi se Ćabi Alonso, Havier Maskerano, Đorkaef i Đani Rivera; a u napadu bi bili Johan Krojf, Tieri Anri i Ferenc Puškaš. Na klupi za rezerve u ovom timu našli bi se Iker Kasiljas (golman); Aldair, Ivan Kampo, Berezucki, Nelinjo, Žuninjo, Klajsters, Nuno Valente (svi – odbrana);

Diego Simeone, Enco Šifo, Mark Overmars, Žan Tigana, Marko Tardeli, Feliks Magat, Vladimir Muntjan, Luiđi Di Bjađo i Alfonsko Lara (vezni igrači); Klaudio Pizaro, Milan Lane Jovanović, Luis Saha, Sandro Macola, Alan Simonsen, Leopoldo Luke, Diter Miler, Uli Henes, Andrej Kančelskis, Guti, Amokači i Bakari Kone (napad).

Svi navedeni igrači nosili su dres sa brojem 14. Neki od njih tokom cele karijere (Krojf), neki na kraju karijere (Puškaš na SP u Čileu 1962. godine igrao je za Španiju u dresu 14), Neki na početku karijere (Luka Modrić na SP 2006. igrao je za Hrvatsku u opremi broj 14), neki povremeno u nekim od klubova za koje su igrali, neki u reprezentacijama svojih domovina…

Kada bismo tim „Četrnaesterac“ pravili od aktivnih igrača na golu bi se verovatno našao Marselo Lomba iz Palmeirasa ili Nikita Kontini iz Napolija. Kandidati za odbranu: Danilo, Aspilikueta, Gonzalo, Gaja, Kristijansen, Laport, Kazemiro, Luis Neto, Adrjelson i Čaloba.

Vezni red: Džordan Henderson, Kante, Modrić, Matuidi, Rabio, Eriksen, Kutinjo, Markos Ljorente, Kevin de Brujne, Gorecka, Dani Garsija, Vilijam Karvaljo i možda Piter Olajinka. U napadu bi mogli da igraju: Aleksander Isak, Čičarito, Kjeza, Hoselu, Žoao Feliks, Depaj, Mertens, Obamejang, Andrija Živković, Teo Volkot, Velbek, Konate, Milik, Patrik Šik, Muriel, Nketia, Ihenačo i možda Samed Baždar.

Svi su oni bar u jednom klubu ili u reprezentaciji nastupali (ili baš sada igraju) u dresu sa brojem 14.

Nemački košarkaški savez je povukao iz reprezentacije dres sa brojem 14 u čast Dirka Novickog – legende basketa.

Isti broj nosio je u našoj reprezentaciji Dražen Dalipagić.

Vratimo se sada u Beograd.

Da li ste znali da prosečna Beograđanka prilikom kupovine cipela obiđe 14 radnji? U staroj gradnji u centru Beograda između dva sprata postoji 14 stepenika. Na svakoj četrnaestoj uličnoj svetiljki postoji broj telefona na koji se može prijaviti kvar. Najveći broj porodica zajednički nedeljni ručak počinje u 14 sati. Moskva šnit i reform torta se uvek seku na 14 parčića. Domaću komovicu je najbolje čuvati na temperaturi od 14 stepeni. U strogom centru Beograda postoji 14 kilometara jednosmernih ulica.

Sve podatke iz poslednjeg, gornjeg pasusa smo izmislili, šale radi (mada – ko zna, možda je nešto od navedenog i blisko istini).

Kažu ljudi da se najslađe ostavlja za kraj. U tom slučaju, pokret „MI – glas iz naroda“ predstavlja desert na izbornoj listi. Pod brojem 14 nalazi se na samom kraju liste učesnika, odmah iznad onog čuvenog „štampa štamparija“. Pojedite nas kao desert, u slast, tako što ćete zaokružiti 14-icu, a mi ćemo se potruditi da ne zaboravite naš dobar ukus, radeći na tome da glasačko telo uvek bude prijatno sito, a ne sito svega.

I to bi, u stvari, bio srećan kraj!

 

A SAD NEŠTO SASVIM DRUGAČIJE – KAMPANJA „PROVERIMO PA IZABERIMO“… (lična priča)

piše: Darko Kocjan

Uoči svakih izbora u Srbiji atmosfera iz dana u dan postaje sve usijanija, a pred glasače se postavlja situacija u kojoj postoje dve sukobljene strane. Pozicija (sa satelitskim mini partijama) i opozicija (u jednoj ili više kolona). Od glasača se traži da se opredele između dobra i zla, pravde i nepravde, istine i laži, starih i novih, izanđalih i svežih… U ovoj ZA i PROTIV referendumskoj atmosferi, kao sredstva identifikacije, obe strane koriste suštinska nacionalna pitanja i državne interese.

Uvučeni u ovu već dosadnu igru građani zauzimaju izborne stavove verujući da su dobro procenili situaciju. Ponašaju se kao dva čoveka na ovom crtežu:

Očigledno je da je pred dvojicu na gornjoj ilustraciji stavljena optička varka, vešto napravljena iluzija koja kod obojice stvara utisak da su u pravu, a da onaj drugi izvesno greši. Svaki od njih je ubeđen da je njegova procena tačna, toliko snažno, da će se na kraju naljutiti na onog drugog: Pa, kako, majku mu, ne vidi pravo rešenje (primenjeno na izbore to znači: kako ne vidi za koga treba da glasa).

Američki režim i britanska vlast, sa svojim službama za spletkarenje i zaluđivanje naroda u zemlji i inostranstvu, vešto plasiraju ovakve iluzije putem medija i izborni ishodi se neprestano ponavljaju. I kod nas i u velikom delu sveta. I prilikom izbora i u vreme značajnih političkih događaja.

Dva junaka sa crteža nastavljaju svoje živote u“3“ ili u „4“ fazonu i najčešće nikada neće pokušati da sagledaju situaciju sa strane. Samo oni koji iluziju posmatraju iz perspektive čitalaca ovog teksta mogu da uvide trik u kojem učestvuju obe, kobajagi nepomirljive strane.

Svi učesnici u izbornoj trci nalaze se, u stvari, u istoj slici stvarnosti, u kojoj će neko da prepozna „obrise devojačkog lica“ ili „leptira i dva cveta“.

Rezultat: građani ne glasaju za navodno različite opcije na izborima. Oni svoj glas daju za SLIKU. Doduše spretno napravljenu, ali konačnu i ograničenu na najčešće dve opcije koje zajedno čine optičku varku. Rešenje problema se nalazi van ove iluzije, a samo slikom „hipnotisani“ pojedinci na izborima će da glasaju za „mađioničara“. Tako i pozicija i opozicija u Srbiji predstavljaju političke grupe među kojima nema mnogo bitnih razlika. Posebno u ekonomskom programu koji nam najviše diktira život.

Stoga je odluka glasača da se prikloni opoziciji ili poziciji jednaka dilemi koju imamo kada posmatramu narednu sliku –  da li stvari gledamo SPOLJA ili IZNUTRA? U stvari je sve jedna šarena laža…

Veoma je teško prepoznati nekog novog učesnika na izborima koji se nalazi van opisane igre „optičkih varki“- grupaciju koja iskreno, pošteno i na temeljima struke nudi rešenja za boljitak zajednice.

Za građane ophrvane svakodnevnicom koja ih sudara sa raznim životnim problemima koje moraju da rešavaju u hodu, pažljiva analiza učesnika na izborima je gotovo nemoguća.

Za sada ne postoji neki Izborni vodič koji bi mogao da pomogne, ali ću pokušati da zainteresovanima skrenem pažnju na neke detalje pomoću kojih je moguće otkriti da li ih neki „izborni udvarač“ vara ili je iskren. Ako je iskren, da li je i sposoban? Ako je sposoban, da li je i pošten?

Detalji o kojima ću da govorim najčešće nam ne upadaju u oči jer su deo kompletne slike na koju smo navikli tokom godina iskustva u posmatranju iste. Sad obratite pažnju: na tv ekranu se pojavljuje kadar u kojem uplakana žena kleči nad beživotnim telom svoje kćerke. Nekoliko sekundi kasnije vojnik puca u zarobljenike. Potom tenkovi, bombe… Na istom tv ekranu u gornjem desnom uglu sve vreme stoji natpis HAPPY. Slični kadrovi su se pojavljivali na ovoj televiziji nebrojeno puta u poslednje dve i po godine. Jasno je – naziv televizije treba da stoji na ekranu, ali ako je neprikladan sadržaju treba ga obavezno ukloniti. Jednako kao kada se, doduše iz drugih razloga,  nazivi tv programa uklanjaju u vreme emitovanja reklamnih spotova. Osim toga, naziv tv stanice uvek može da se zameni inicijalom „H“ ili nazivom trenutne emisije. Ovaj detalj je dobar primer nedostatka empatije i znanja u radu, bez obzira na eventualnu gledanost.

Sličan primer predstavlja i reklama (nije važno za šta) sa upitnom rečenicom, postavljena na autobusku stanicu kod Novog groblja u Beogradu.

Detalji nalik ovom nam veoma često otkrivaju stvarne namere i karakter učesnika na izborima. Zato je i bitno da po sistemu „PROVERIMO PA IZABERIMO“ odlučimo kome ćemo dati svoj glas na izborima.

Osobe koje u tv emisijama neprestano i bez izvinjenja prekidaju sagovornike, nisu oni koji bi trebalo da predstavljaju narod. To su najčešće egomanijaci, a sasvim sigurno nevaspitani ljudi koji svoje karijere zasnivaju na „kafanskim aplauzima“ (citat B.P.). Koliko ste puta poželeli da voditelj prekine takvu emisiju ili istera iz studija ovakve ljude?

Mnogo parolašenja i stalno ponavljanje slogana je znak bezidejne osobe koja sledi neke zastarele principe političke propagande. Ipak, gledaoci često nasedaju na ove parolaše, pritom ishitreno razmišljajući. Poput onog čoveka koji u pustinji, umirući od žeđi, ugleda malu oazu i bunar u njoj. Potrči ka oazi uzvikujući VODA, VODA! A iz bunara se utom začuje glas GDE, GDE?

Treba obratiti pažnju na one političke aktere koji često pojašnjavaju neke stvari uz opasku „da bi gledaocima bilo jasnije“. Ovo su ljudi koji zaista poštuju publiku, zaista se njoj obraćaju (a ne svojim političkim mentorima) i žele da gledaoci pored malih ekrana zaista budu potpuno upoznati sa rešavanjem nekog problema.

Ne treba verovati ni onima koji troše mnogo vremena na druge učesnike na izborima, a da ih često voditelj to uopšte nije pitao. Uvek je lakše pljuvati tuđi angažman nego osmisliti dobar plan delovanja.

Manekeni, opsenari i prevaranti su napravili politički buvljak od naše političke scene. I ne samo naše. Šibicarenje je trend na celom „kolektivnom zapadu“. Stoga treba biti oprezan sa onima koji mnogo pričaju, a ništa ne kažu.

Veoma korisne za našu odluku na izborima mogu da budu i reči Mahatme Gandija…

Sedam stvari koje će uništiti čovečanstvo:

Bogatstvo bez rada

Zadovoljstvo bez savesti

Znanje bez karaktera

Religija bez žrtvovanja

Politika bez principa

Nauka bez humanosti

Posao bez morala.

Prepoznajete li neke javne osobe u nekoj od ovih rečenica?

Mržnja se može prepoznati među mnogima koji se aktivno bave politikom i u svetu i kod nas. Osećaj intenzivnog besa prema nekom (ili nečem) zamagljuje pogled na skladno političko delovanje i mržnja sama sebi postaje cilj. Mržnja najčešće proizilazi iz straha zato što čovek mrzi samo nekoga koga se plaši (iz raznih razloga).

U vodi koja vri ne možemo da razaznamo svoj odraz. Tek kada se ona umiri možemo da se ogledamo na njenoj površini. Tako isto u osećaju mržnje nemoguće je jasno razabrati stvari.

Mnogi glasaći se, na žalost, identifikuju sa onima koji viču i otvoreno pokazuju mržnju, jer tako oslobađaju nagomilani bes iz sebe, bes proistekao iz nezadovoljstva svojim statusom u društvu, načinom života i izneverenim ličnim očekivanjima. Mržnja se rađa i iz ogromne sujete (ega) pojedinca koji bi tuđe samoljublje sekirom razbijao, a vrišti kada se njegovo samo iglicom bocne. Izuzetno je VAŽNO navići se da izbegavamo svaku vrstu naklonosti prema „mrziteljima“ na političkoj sceni.

Oni kod mnogih svojih slušalaca podstiču izlive neartikulisanog nasilja koje ponekad, u nemogućnosti da se ono preduzme protiv „označenih političkih protivnika i glavnih krivaca za stanje u društvu“, biva usmereno na svoju okolinu, svpje bližnje ili protiv učesnika na nekoj sportskoj utakmici.

Mržnja se lako prepoznaje u osobama koje defiluju po tv emisijama ili Jutjub kanalima. Takva osoba počinje da govori glasnije ili viče, često govori ime onoga koga mrzi, neartikulisano  priča o tome „šta bi mu on sve uradio“ i sl. „Mrzitelji“ često stvari predstavljaju kao crno-bele, insistirajući tako na podeli: dobro i protiv zla. Prisetimo se tim povodom čuvene rečenice da „đavo često citira Bibliju za svoje potrebe“. A i sama priča o dobru i zlu se, u svetu u kojem trenutno živimo, pretvara ponekad i u lakrdiju:

Sede dve devojke na krovu zgrade.

Jedna je dobra, a druga je zla.

Sede one tako i pljuju po prolaznicima.

Zla je zapljunula trojicu, a dobra je pogodila petoricu.

I tako je dobro opet pobedilo zlo!

Ne bi trebalo ulaziti u kolo sa „mrziteljima“ ili imati poverenje u njih. To nas za čas vodi u luckasta stanja tipa „mrzim one koji mrze“ ili „tolerancija će na kraju pobediti: milom ili silom“.

Mržnja i ostrašćenost ne rešavaju probleme.

Sasvim je drugačije kada se u nekom govorniku prepozna osećaj prezira prema nekom ili nečem. Prezir je stav kultivisane osobe prema licemerju, dvostrukim standardima, nemoralu, varanju i laganju. Osobe koje nešto preziru će do najsitnijih detalja objasniti borbu ZA boljitak, a ne borbu PROTIV nekog/nečeg. To je stoga što svoj prezir ne vide kao osnovni motiv za borbu već samo kao jedan od simbola i prepreka na putu u borbi za bolje organizovan život.

Kandidati za političke funkcije uglavnom će odgovore na konkretna pitanja u vezi sa rešenjem nekih problema u gradu i zemlji uviti u „ponjavu opštih mesta“. Pozivaće se često na struku („okupićemo stručne ljude i oni će rešiti problem“), na imena pojedinih stručnjaka koji su završili fakultete na zapadu ili predaju na istima (na slične konsultante su se pozivali i oni koji su sproveli ekonomske katastrofe u Srbiji), trošiće medijsko vreme u napadima na dosadašnju vlast umesto da pre tih napada izlože svoj program itd. Evo kako izgleda primer uverljivog i jasnog plana delovanja – u video klipu Branko Pavlović govori o akcijama pokreta „MI – glas iz naroda“ u vezi sa javnim komunalnim preduzećima u Beogradu.  

Vrednost jasne priče iz prethodnog video klipa, praćene stvarnom brigom prema ljudima i željom da radnici imaju priliku da iskažu svoju stručnost, stvaraju dobru atmosferu u zajednici. A dobra atmosfera može da nas nadahne da počnemo da primećujemo sve kontroverze života koji vodimo. Na primer: siromasima dajemo iznošenu odeću i sitan novac, a imućnima nosimo skupe poklone koji im, u stvari, nisu potrebni. Ili: kućnog ljubimca možemo da kupimo, ali možda možemo i da ga prepoznamo tu negde pored nas i da ga usvojimo (udomimo).

Šta su najvažnije stvari u čovekovom životu? Konfučije na ovo pitnje daje sledeći odgovor: biti što više dosledan sebi i naučiti voleti.

Kada je reč o doslednosti, članovi pokreta MI – glas iz naroda su dokazali da su dosledni idejama sa početka okupljanja i zajedničkog rada. Reč datu svojim glasačima nikad nisu prekršili, a u burnim političkim vodama petorica osnivača plivaju isto kao na startu njihovog političkog angažmana. Kao potvrdu ove doslednosti prilažem snimak emisije „Nije srpski ćutati“ iz jula 2004. godine. Gost kod voditelja Bujoševića bio je Branko Pavlović. U emisiji je gostovao neposredno po završetku svog angažovanja na mestu direktora Agencije za privatizaciju. Za samo mesec dana rada sa svojim timom je zaustavio krupnu korupciju u zemlji, a onda je smenjen jer, kako neko reče, „suviše je pošten za taj posao“. Emisija je odličan primer doslednosti – Branko pre 20 godina govori iste stvari kao i danas, sa istim žarom i voljom da se bori za boljitak građana.

U mnogobrojnim nastupima političkih aktera ove godine primetio sam u nekoliko navrata i pozivanje na neke od predaka i njihovu borbu za slobodu naroda. Familija Pavlović je, kada je reč o precima, jedna od onih koja je posebno ponosna na slobodarsku prošlost. U narednom video klipu (čiji je autor Branka Živković) možemo da saznamo koliki je udeo ove familije, od davnih pa sve do današnjih dana, na izvojevanju slobode srpskog naroda i borbe za socijalnu pravdu.

Uočio sam u toku kampanje da je nekoliko aktera pominjalo kulturu dijaloga navodeći reči dr Jovana Janjića, a da pritom nisu pomenuli da ga citiraju. Zaključci iz geopolitičkih analiza Siniše Ljepojevića putuju internetom bez da prenosioci ovih misli pominju izvor. Podaci koje iznose Dragan Stanojević i general Mitar Kovač takođe „stanuju“ u mnogim objavama samozvanih analitičara sukoba u Ukrajini bez navodnika. Borba protiv korupcije koju je inicirao Branko Pavlović sada je temelj planova više političkih grupacija. Pri čemu – oni to govore, a Pavlovićev tim je to već uradio, dokazao se i ima veliko iskustvo u zaustavljanju korupcije…

Ali, da kažemo da nema veze. Važno je da su ideje zaživele.

Svako može da se okiti tuđim perjem, ali tuđim krilima još niko nije poleteo!

Da li ste za jedan zajedniči let?

Kad ja tamo, a ono – penzija (2)

piše: Darko Antona Kocjan

Trenutak je da vas obavestim, uz nekoliko dana zakašnjenja, da više ne radim emisije na Radio Beogradu 202. Tehnički samo pomažem u pripremi nekoliko emisija, nezvanično sam u penziji već 30. maja (godišnji odmor, pripreme raznih dokumenata), a zvanično od 24. jula kada punim 45, pardon, 35 godina (pa šta ako malo lažem, to će mi oprostiti svi koji gledaju informativne programe po televizijama).

Ekonomisti su izračunali da je 65-ti rođendan trenutak kada svećice na rođendanskoj torti postaju skuplje od same torte i tako odredili da je tada vreme za rastanak sa toplim obrokom, naknadom za prevoz, regresom za godišnji odmor, disciplinskim komisijama i ostalim veselim čarima stalnog radnog odnosa

Shodno svemu ovome moram da zaključim da se ostvarila stara vizija nebeskog Jovana Hadži Kostića (Večernje novosti, rubrika Tako Reći Nezvanično) o penzioneru Dači.

Mnogi od vas su me pitali za dalje planove. Odmah moram da istaknem nameru da redovno posećujem obližnju penzionersku kantinu. Zavirio sam pre neki dan u ostavu ove kantine i ugledao…

Kada je reč o ostalim planovima ističem samo ono što je izvesno:

Na ovoj adresi (planeta21.home.blog) nameravam da u periodu jun – oktobar napišem još nekoliko tekstova o odlasku u penziju i na taj način odgovorim na mnoga vaša pitanja. Na kraju će članaka pod ovim nazivom biti najmanje 5, a najviše 7. I sve to u rubrici/kategoriji na blogu pod nazivom: Sve i svašta, ali SASVIM LIČNO.

Na blogu ću u narednom periodu napisati još nekoliko tekstova o pokretu „MI – glas iz naroda“ zato što čvrsto verujem u iskrenost, poštenje, stručnost i dobre namere cele organizacije, a pre svega ljudi iz pokreta koje već dugo i dobro poznajem.

Svima koji ste mi poslali poruke i mejlove ću da odgovorim lično, a za to će mi biti potrebno još dvadesetak dana.

Do sredine jula ću malo više vremena da koristim za odmor i obnovu energije za dalji rad. O nastupu na nekom drugom radio programu za sada ne mogu ništa izvesno da kažem, ali se nadam da će u dogledno vreme i tu biti nekih novosti.

Kada je reč o Oblaku u bermudama i ostalim emisijama koje sam radio, moram da sačekam jesen i vidim kakve su namere 202-jke u vezi sa ovim sadržajima pa tek onda da nagovestim svoje planove.

Lagano ću da otvaram neke nove rubrike na ovom blogu i najmanje dva puta nedeljno ćete ovde moći da nađete neki novi članak.

Mnogo vam hvala na svim lepim rečima koje sam dobio u obliku sms poruka, mejlova i telefonskih poziva. To mi zaista izuzetno mnogo znači i dokazuje da je sve do sada imalo smisla, bar kada je reč o mojim radijskim godinama. O ovome ću posebno da pišem u daljim objavama na blogu.

Na kraju ovog obraćanja primite i jedno veliko mahanje do daljeg…